Nedavno sam se uputila na jednodnevni izlet u Istru. Sjedeći na suvozačkom mjestu, navigirala sam uz pomoć Google Mapsa, ali energični razgovor rezultirao je s par promašenih skretanja. Duži put do odredišta vodio je uskim cestama na kojima smo se mimoilazile s lokalcima i traktorima, vijugao uzbrdicama i dolinama… Mala neočekivana avantura na kasno zimski dan. Navigacija je pokazivala da se ipak približavamo odredištu. A onda se ekran zamrznuo.
Ok, bez panike. Pokušavam otključati ekran i ući u neku od aplikacija. Ne radi. Pokušavam ugasiti mobitel – bez uspjeha. Uzimam mobitel suputnice i zovem svoj. Zvoni, ali ne mogu odgovoriti. Na zamrznutom ekranu nižu se propušteni pozivi, poruke, notifikacije, mailovi, a on ne reagira niti na punjenje baterije, ni na grčevito stiskanje ona jedina tri gumba koja postoje na ovim suvremenim monolitima, ni na moje proklinjanje. Odustajem (privremeno).
Phone FOMO
Srednjovjekovni gradić, raznobojna vrata i fasade, pogled na šumu, more u daljini… Prekrasne vizure su se nizale, a ja nisam mogla pokrenuti kameru na svom mobitelu.
No dobro, što je tu je. Odlučila sam uživati u društvu i u trenutku, bez obveze da ta sjećanja ovjekovječim objektivom. Uz ipak povremeni razočarani uzdah kad osobito šarmantan kadar nisam mogla snimiti mobitelom koji je, kao HAL u „2001: Odiseji u svemiru“ odbio poslušnost. I uz dobru dozu znatiželje – o čemu su se cure toliko raspisale u grupi?
Ali kad sam na povratku udobno sjedila na mjestu suvozača, s beskorisnim komadom metala i stakla u ruci, zapitala sam se: mogu li uopće zamisliti život bez mobitela?
Alat ili ovisnost?
Živjela sam bez njega punih 16 godina, a i ti prvi nisu mogli puno osim uspostavljanja poziva. No negdje krajem mojih dvadesetih, tehnologija je uznapredovala, a ovi su uređaji postali način da na dlanu držimo cijeli svijet.
Ali to ne dolazi bez cijene. I pritom ne mislim na basnoslovne cifre koliko danas stoje novi mobiteli, već na njihov utjecaj na naše mentalno zdravlje.
Naši pametni telefoni, kao i većina aplikacija na njima, dizajnirani su tako da potiču povećano korištenje, što može dovesti do ovisnosti. Da su statistike alarmantne potvrđuje i činjenica da je megapopularni TikTok najavio da će osobama mlađim od 18 godina vrijeme korištenja aplikacije limitirati na sat vremena dnevno, izvještava CNN.
Ako se brinete da slobodne trenutke previše „popunjavate“ bezumnim scrollanjem ili vam bliske osobe često prigovaraju da ste na mobitelu dok pokušavaju razgovarati s vama, moglo bi biti vrijeme za preispitivanje ili jedan brzinski test.
Neki od simptoma ovisnosti o mobitelu su smanjena koncentracija zbog učestalog provjeravanja mobitela, osjećaj izoliranosti ili manjka povezanosti, iritacija kad mobitel ne funkcionira dobro ili je njegova upotreba ometana, buđenje po noći kako bi provjerili mobitel, umišljanje zvuka notifikacija, laganje o vremenu provedenom na mobitelu, ozljede ili nezgode uzrokovane upotrebom mobitela (primjerice, u prometu), navodi Addiction Center i ističe da takva ovisnost može dovesti do poremećaja spavanja, anksioznosti, nesigurnosti, usamljenosti, stresa i psiholoških poremećaja.
Oslobodite se
Kad je o ovisnostima riječ, najčešće se sugerira nagli rez, prekid, ali u današnjem svijetu, raditi i preživjeti bez mobitela čini se gotovo nemogućim. Kako plaćati račune, naručiti taxi ili hranu, odgovoriti na mail? No nemojmo paničariti.
Autor i voditelj podcasta „How To Build a Happy Life“, Arthur C. Brooks, ima drugačiju perspektivu, pa uspoređuje mobitele s ugljikohidratima. „Brojna istraživanja pokazuju da neki ljudi razviju ovisnost o ovom ključnom makronutrijentu, jer njihovo konzumiranje može rezultirati efektom koji oponaša neurokemiju kod droga. Ali za razliku od droga, ugljikohidrata se ne treba u potpunosti riješiti već jesti ih odgovornije, u manjim količinama“, piše za The Atlantic. Pa kako bi izgledala ‘mobitel dijeta’?
Brooksova prva sugestija: odvojite vrijeme za scrollanje. Da, zvuči kontraproduktivno, ali studije pokazuju da je velika većina vremena na mobitelu provedena po automatizmu. Pa ako za mobitel odvojimo vrijeme kao da se radi o hobiju ili poslu, možda i shvatimo da ne uživamo toliko u njemu.
Zatim isključite notifikacije – osim onih ključnih za hitne slučajeve ili koje su vam važne za posao. Sve drugo može čekati. I na kraju – ostavite mobitel u drugoj prostoriji. Daleko od očiju, daleko od srca – zvuči kao dobar početak.
Što se mog iskustva tiče, preživjela sam – a tko preživi, pričat će (ili čak napisati članak o tome). Prijatelji i pratitelji na društvenim mrežama možda su ostali zakinuti (ili pošteđeni) za fotografije prekrasnog zalaska sunca, no još je ljepše bilo živjeti u trenutku.
Naslovna fotografija: Shutterstock
