Kada sam se ovo ljeto našla na uskoj stazici u borovoj šumi oči u oči s dvije ogromne doge i njihovim vlasnikom, psi su se počeli tako žestoko trzati i lajati da sam se ukopala na mjestu i nisam imala hrabrosti mimoići se s njima, sve dok mi vlasnik nije rekao – “Znate li što je problem? Vaš šešir?”
“Kako mislite moj šešir”, upitala sam. “Prekida dotok energije i psi ne mogu procijeniti jeste li prijatelj ili neprijatelj, a ni kakva vam je energija.” Skinula sam šešir, psi su pristojno utihnuli, pretvorili se u bubice i ja sam prošla, osjećajući se malo kao gospon Fulir koja mora pozdravljate pse finim manirama i skidanjem šešira.
“Ma kakve su to gluposti”, govorili su mi frendovi koji malo bolje razumiju životinje. “Tip ih je tako izdresirao.” No s druge strane, nismo li i mi kao oprezne doge jer često sve oko sebe tumačimo kao energiju, a nežive stvari pretvaramo u prijatelje ili neprijatelje.
Ima li i vaš auto facu?
Uostalom, koliko ste puta u nekoj gomoljastoj mrkvi ili krumpiru vidjeli neki lik, auto vam se nije svidio iako je imao super performanse i još bolju cijenu, i to samo zato jer je imao neki blesav izraz lica, a i psiholozi su vam na raznim testiranjima znali podmetnuti neku mrlju pod nos i zatražili od vas da kažete prve asocijacije.
Pareidolija kao trik za preživljavanje
I pitanje je kako bi vaš život izgledao da kao mala beba niste mogli prepoznati lica i naučiti razlikovati razgaljeni osmijeh, pažnju, zadivljeno lice, zabrinuto ili ono tužno. Naime evolucijski psiholozi tvrde da je fenomen pareidolije bio koristan za naše pretke jer im je pomogao preživjeti.
“Primjerice, čovjek iz kamenog doba koji stoji na rubu pećine, češe si bradu i pita se je li to šuškanje u grmlju neki opasni tigar, vjerojatno će preživjeti ako je tom šuškanju dao neko fiktivno lice, jer će se odmah uplašiti i zgibati dalje, umjesto da završi kao plijen”, kaže Christopher French iz Britanskog psihološkog društva.
No čemu takva paranoja danas? Naime, postojale su neke teorije koje su govorile da su iskustvu pareidolije sklonije religiozne i neurotične osobe, žene (i to samo zato jer imaju znatno razvijenije senzore za čitanje emocija) te svi onim koji su u negativnom raspoloženju, a to znači da su u većem stanju opreza, no znanstvenik David Alais sa Sveučilišta u Sydneyju koji se cijeli život bavi ovim fenomenom se ne bi s tim baš tako lako složio.
Godine 2004., sendvič od sira star deset godina prodan je za 28.000 dolara na eBayu, jer su mnogi u izgorenom djelu percipirali da ima sliku Djevice Marije.
Što je to ‘serijska ovisnost’ i kako ona utječe na naše svajpanje?
Jer, ako objekt doista izgleda kao da ima oči i usta, u našem mozgu se automatski pokreće mreža za detekciju lica i emocija, a na nju teško možemo utjecati. A jednom kada se ona pokrene, to znači da ima mjesta i za druge ‘optičke varke’, interpretacije ili ono što gospodin Alias zove serijska ovisnost.
Naime, kada su znanstvenici provodili istraživanja s fotografijama lica snimljenih u različitim emocijama, ali i neživim objektima koji imaju lica i emocije, došli su do zaključka da prethodne emocije itekako utječu na one buduće. A to znači – ako svajpate po Tinderu, lica ocjenjujemo kao privlačnija ako ih pogledamo nakon što vidimo drugu privlačnu sliku. I suprotno – dajemo im manje ocjene ili ih preskačemo ako je prethodna slika također bila manje estetski privlačna.
Fenomen Hello Kitty
Ovaj fenomen se naravno ne odnosi samo na ljudska lica na Tinderu, nego i na umjetnička djela po muzejima i galerijama pa čak i za aute. Trebalo bi sada pitati gospodina Davida Aliasa kako onda objašnjava planetarni uspjeh Hello Kitty mačke, jer sudeći prema teoriji koju je postavio kanadski pisac Michael Gladwell ova simpa maca s velikom bijelom glavom je zaludila cijeli svijet upravo iz razloga jer nema usta, a kao takva ostaje neka vrsta enigme te omogućava svima koji je gledaju da percipiraju svoje osjećaje i doživljaje.
Naslovna fotografija: Unsplash
