Kada je stand-up komičarka Che iz serije ‘I tek tako’ upala u egzistencijalnu krizu koju je pogurao propali pilot-projekt koji se trebao pretvoriti u uspješnu seriju, naravno da je sjela na kauč, opskrbila se utješnom hranom te stala zbrajati i oduzimati svoje životne poraze i uspjehe. No kada je odvrtjela u glavi sve važne i problematične točke, bacila se na guglanje same sebe. Točnije rečeno, svih svojih stand-up nastupa i to iz doba kada je imala dugu kosu, probleme s kilograma i kada nije ljude kao nebinarna osoba uporno ispravljala zbog pogrešnog korištenja zamjenica.
Što je Freud mislio s ‘ekranizacijom sjećanja’?
Žao nam je što tako iskrenu i duhovitu junakinju iz serije nemamo sada pored sebe na kauču da je pitamo – koliko se zapravo njena sjećanja na godine odrastanja i previranja, a koje ima pohranjene u glavi razlikuju od onih uhvaćenih u pikselima. No činjenica je, na koju upozorava sve više psihologa, neuroznanstvenika i sociologa da je naš mozak znatno romantičniji redatelj koji s našim sjećanjima radi ono što je Sigmund Freud tako proročki nazvao – ekranizacija. A to znači da ublažava naše traume, neuspjehe, bolna iskustva, a kada ništa ne pomogne, skroz ih potisne ili premaže nekim izmišljenim slojem priča i osjećaja, koji se možda nikada nisu niti dogodili.
Nemreš pobjeć od sebe u prošlosti
Uostalom, svi se sjećamo razdoblja u životu kada smo eksperimentirali s ludim stilovima, pokušali na dulje ili kraće staze izaći iz svoje kože, nanovo se osmisliti, pogriješiti pa se vratiti, prije nego što konačno pronađemo neki look u kojem ćemo se neko vrijeme baš dobro osjećati. Ili zašto ne, spol? I kako smo sve naše faze koje život znače čuvali dobro zaključane u glavi ili osobnim dnevnicima i albumima. No, kako sada u doba interneta, javnog sheranih profila i tagiranja uopće pobjeći od bivših verzija sebe – to je pitanje na koje sve više ljudi pokušava pronaći pravi odgovor.
Jer u kojem god smjeru sada krenuli – promijenili mi posao, sredinu, izgled, spol, ime i prezime, uvijek će se pojaviti netko tko će nam poslati uspomenu ili link kojim će nas podsjetiti tko smo i što smo bili. I što je najgore, neće pitati vaš mozak na koji bi način volio da se obradi ta uspomena iz prošlih dana, nego će iskoristiti sve uhvaćene dijelove vašeg života snimljene raznim alatima i od njih sastaviti neki posve novi virtualni identitet. Koji će možda živjeti i nekim paralelnim životom, tko će ga znati. Baš poput neke sjene od koje uporno pokušavamo pobjeći. A kada ništa više ne uspije, možda se na kraju pokušamo što više stopiti s njom, samo iz želje da nas konačno prestane stalkati.
Privatni album ili javni Instagram
Prve studije o tome kako društvene mreže utječu na našu memoriju te kako oblikuju naša sjećanja tek se moraju dovršiti. A posebno će biti vrijedna iskustva mladih generacija, koja su nekadašnje foto-albume koje smo čuvali u ladicama zamijenila za javne uspomene na Instagramu koje su iz dana u dan pratila sve njihove faze. No, s druge strane, ako smo se zadnjih godina uspjeli izboriti za veću privatnost na društvenim mrežama, možda se s vremenom dosjetimo i kako riješiti pravo na zaborav. I naravno, vlastitu režiju i montažu uspomena.
Naslovna fotografija: Unsplash+
