Zadnji put kada sam čula da netko otvoreno razgovara o projekcijama je bilo ove jeseni. Maja je svečano izjavila da je prekinula vezu s jednim jako seksi Šveđaninom, jer se čovjek naprosto počeo udaljavati od njene idealne projekcije. Kako duhovito, pomislila sam. To je možda napredniji način otkantavanja, a prilikom kojeg nećemo više koristiti onu već ofucanu rečenicu “Dragi, nije do tebe…” No s druge strane, ovu zgodnu priču s projekcijama je zakomplicirala druga frendica, koja je pak tvrdila za jednog glumca da nije baš posve sigurna ne hejta li ga toliko snažno upravo iz razloga jer ju užasno privlači. Jer kada bi se na kraju maknuli svi ti slojevi odjeće, gesti, prezentacija, on je možda doista bio neka vrsta njene zrcalne slike.
“Pa naravno da ne možeš s njim na dejt. Ne bi imalo smisla hodati sa samom sobom. Što bi to onda bilo? Dva gada hodaju gradom, ruku pod ruku”, ispalila je sada i treća frendica. Naravno da je odgovor vrlo brzo prešao u previše srčanu svađu, koja je za sobom ostavila gorak okus i neka zamjeranja, a koja se i danas osjete na povremenim druženjima.
No ako je tako gadno već i s običnim šalama o projekcijama, kako će to onda izgledati kada budemo o njima poželjeli i ozbiljno razgovarati. A nije da na tom terenu imamo iskustva. S druge strane, nije li to malo pretenciozno? Jer ako s nekim trebamo razgovarati o našim projekcijama, o svim tim sjenama, idealnim slikama ili iskrivljenim čitanjima nekoga – ne bi li taj težak posao trebali ostaviti za psihijatra? Jer ako neki razgovori doslovno traže da čovjek prilegne na pošten kauč, to bi onda definitivno bile dubinske analize projekcija.
Projekcije kao nesvjestan mentalni proces
No tu smo se sada opet prevarili, jer sve više terapeuta predlaže da progovorite o svojim projekcijama već i unutar vaša četiri zida. Nešto kao – ajmo biti sami svoji majstori pa to riješiti. No prije nego li si zakomplicirate život s razgovorima o vašim layerima, dozvolite da podsjetimo što su to projekcije i zašto su tako zbunjujuće. Naime, Britannica.com definira psihičke projekcije kao nesvjestan mentalni proces kojim ljudi pripisuju drugima ono što je u njihovom vlastitom umu.
Moramo razgovarati. Kako tko? Nas četvero – ti, ja, moja i tvoja projekcija
Žena koja vara muža optužuje muža za prevaru
Američko psihološko udruženje pak kaže da je projekcija proces kojim pojedinac pripisuje svoje vlastite pozitivne ili negativne karakteristike, afekte i impulse drugoj osobi ili grupi. Na primjer, žena koja vara muža optužuje muža da flerta s drugima. Učenik skriva ljutnju prema učiteljici, a u isto vrijeme doma govori da je učiteljica ljuta na njega. Problem naravno nastaje kada ljudi počnu prihvaćati tuđe projekcije, čak i kada su one dijametralno suprotne od njihovih stvarnih osjećaja i akcija, a što vrlo lako može dovesti do niza loših osjećaja – od zbunjenosti, kajanja, krivnje, frustracije do pravog bijesa.
Osobe koje su usmjerene na sebe obično na druge projiciraju svoje neugodne osobine, dok su oni pojedinci koji su više usredotočeni na zadovoljavanje drugih ljudi skloniji na njih projicirati pozitivne osobine.
‘Čekaj malo, govoriš li sada o sebi ili o meni?
I, što sada učiniti? Neće li možda biti previše čudno da usred razgovora naprosto kažemo – “Čekaj malo, govoriš li ti to sada o sebi ili o meni?” Priznajemo, ova rečenica malo zvuči kao da želite provocirati drugu osobu ili je napraviti ludom, No, nema razloga za brigu, kažu psiholozi, jer to je prvi korak da raščistite odnose. Čestitamo! Upravo ste započeli ono što se zove proces ispitivanja projekcije. Konačno, takva pitanja vas na kraju mogu dodatno zbližiti i povezati, a prvi korak je taj da prepoznate situaciju kada vas netko iz vedra neba optuži da ste histerični, ljuti ili tužni.
Pretpostavljate, to bi sada manje više bilo to, jer nema tu sada nekih posebnih kratica, niti uvođenja na teren neutralnih sudaca, a koji bi mogli objektivno procijeniti tko je koliko zabrijao i zašto te jesu li se vaše dvije projekcije uopće preplele u nekom malom djeliću, baš kao oni olimpijski krugovi. Stoga je korisno svako malo se zapitati: “Projiciram li ja to možda na drugu osobu način na koji doživljavam samog sebe“? A nakon toga, jednostavno treba što češće otvoriti uši i saslušati što druga osoba ima za reći na tu temu, a onda se jednostavno pokušati staviti u njegovu kožu. I, kako vam se, malo za promjenu, sviđa tuđi film?
Naslovna fotografija: Unsplash+
