„Izgleda da ipak nije bila depresija, nego samo vrijeme u Njemačkoj/Londonu/…“, opis je brojnih objava na društvenim mrežama koje pokazuju idilični zalazak sunca na nekoj tropskoj lokaciji ili gelato u pitoresknoj talijanskoj ulici. Klikni „like“ ako se slažeš jer nakon trećeg kišnog dana zaredom ni ti više nisi siguran je li u pitanju problem s mentalnim zdravljem ili ti samo fali „vitamin sea“. Ili ljubomorno nastavi scrollati dalje jer egzotični godišnji nije ni najsitnija točkica na tvom horizontu.
No svatko tko je iskusio čari godišnjeg na nekoj novoj destinaciji, bilo da se radi o Tajlandu, Španjolskoj ili zabačenom jadranskom otoku u kući bez klime složit će se: malo odmora daleko od kuće i svakodnevnih obveza drastično popravlja raspoloženje.
Postajemo opušteniji, skloniji tome da popričamo s nekim nepoznatim, probamo nove stvari… uostalom, tko se od nas nije vratio s putovanja s novim komadom odjeće koji ga je oduševio, da bi po povratku kući pomislio: gdje ću to zapravo nositi? Da, putovanje nas poziva da živimo u trenutku, no može li nas doista promijeniti i pomoći da postanemo bolje osobe?
Privremena vs. trajna promjena
Svi putokazi pokazuju da da, putovanje nas doista može oplemeniti i učiniti boljima. Putovanje je prilika da se odmaknemo, ne samo od svog doma i obveza već na neki način i od samih sebe. U novom okruženju možemo biti otvoreniji, prikazati se u drugom svjetlu, isprobati neku novu verziju sebe; ona koja inače pješice ne ide ni do lokalne trgovine, sada je odlučila uplatiti trekking izlet.
No kako taj privremeni odmak od sebe samih može trajno promijeniti ono kakvi smo? I možemo li postati kreativniji, empatičniji, osvješteniji, tolerantniji?
Istraživanja su pokazala da su osobe koje putuju otvorenijeg uma, a studenti koji su neko vrijeme proveli na studiju u inozemstvu otvoreniji, ugodniji i manje nervozni, zahvaljujući vezama koje su uspostavili na putu. To ističe i neuropsiholog Paul Nussbaum koji smatra da se mozak razvija kada se bavimo nečim novim i kompleksnim, kao što je putovanje, citira The Washington Post.
Kako putujemo
Na putu dolazimo u doticaj s raznim ljudima s kojima se inače vjerojatno ne bismo susreli, bilo da se radi o suputnicima u mješovitoj grupi ili lokalcima na nekoj novoj destinaciji, a stručnjaci smatraju da nas to može otvoriti za nova iskustva, ali i veću empatiju, kako su pokazale neke studije. Zato sugeriraju i da je poželjno, ako je moguće, djecu od najranije dobi izlagati novim mjestima i kulturama.
No ne slažu se svi s tom idejom, koliko god inspirativno zvučala. Jer u svemu je ključno kako putujemo. Želimo li doista doživjeti novu kulturu u svim njenim bojama, s pozitivnim i negativnim stranama i nastojati ih razumjeti? Ili ganjamo onaj savršeni kadar za društvene mreže? Trudimo li se isprobati lokalnu gastronomiju, jesmo li naučili barem osnovne izraze na nekom drugom jeziku kako bismo se mogli sporazumjeti s lokalcima i izvan utabanih puteva? Ili putovanje zamišljamo kao resort s 5* u kojem će sve biti podređeno našim željama? Hoćemo li na tom putovanju iskusiti i kako funkcionira javni prijevoz na nekom drugom mjestu? I kako točno mislimo postati drugačije, bolje i empatičnije osobe ako letimo biznis klasom i ne izlazimo izvan granica resorta?
Naravno, danas je gotovo nemoguće otići na neko novo mjesto i ne biti turist nego pravi istraživač, teško je doista uroniti u drugu kulturu u deset dana godišnjeg koliko smo si mogli priuštiti, no to ne znači da ne možemo pokušati i otvoriti se prema novim iskustvima. To ne znači ni da ništa ne treba planirati unaprijed (kao pravi control freak većinu rezervacija imam spremnu tjednima i mjesecima unaprijed).
Ali trebamo probati unaprijed napraviti i menadžment svojih očekivanja. Oduprijeti se maštanju o tome što ćemo sve vidjeti na nekom novom mjestu, zamišljati što ćemo pritom nositi i kakva će biti ta egzotičnija verzija nas samih možda je nemoguće izbjeći. No trebali bismo pokušati živjeti u trenutku i proširiti svoj pogled ne samo na estetski ugodne kadrove za Instagram, već i na sve ono što iz njih izlazi. I ako nas novo mjesto doista inspirira, zapisati nove ideje, one koje možemo ponijeti kući i koje će nam služiti kao podsjetnik na sve ono što smo u tom trenu htjeli napraviti.
Što ako ne putujemo
No što ako ne putujemo? Znači li to da smo zapeli, fizički i mentalno? Hoće li sivo vrijeme odjednom postati još sivije?
Nikako. Jer kao što odlazak na lokaciju B nije garancija da ćemo doživjeti ikakvo prosvjetljenje ili promjenu, tako ni ostanak na našoj lokaciji A ne znači da ne možemo doživjeti nešto novo što nas može promijeniti. Sve je stvar pristupa.
Na putovanju se ne držimo naše ustaljene rutine, možda jedemo kasnije, možda ustajemo ranije, više hodamo jer želimo SVE vidjeti, odlazimo na izlete koji su udaljeni par sati vožnje, svaki dan isprobavamo neke nove okuse, idemo na ulične festivale jer „kako bismo to mogli propustiti kad se događa upravo sada dok smo tu“…
Jesmo li doista takvi i kod kuće? Priznajte si, koliko puta ste se nadali da će pasti kiša da ne morate na planinarenje koje ste obećali frendici prije par tjedana? Ili sunčani vikend proveli u stanu jer ste odlučili da je to dan za veliko čišćenje ili gledanje serije za koje preko tjedna niste imali vremena?
Vozite li s posla kući uvijek istom provjerenom rutom? Koliko puta ste prošetali ulicama susjednog kvarta? A bili na izletu u obližnjem mjestu? Jeste li ikad bili na obilasku s lokalnim vodičem u svom rodnom gradu i saznali neke crtice iz povijesti za koje možda niste znali? Volontirali u nekoj organizaciji gdje ćete se susresti s osobama iz različitih sfera? Mnogo je načina da stvari sagledamo sasvim novim očima, a prvi korak nije nužno kupovanje avionske karte.
Naslovni vizual: Pexels / Airam D Photo
