Prije nekoliko godina flertala sam s jednim profesorom filozofije koji je bio dosta stariji, a očito i mudriji od mene, jer me otkantao na vrlo suptilan način i to tako da je primijenio metaforu vlaka i zrno drevne filozofske mudrosti. Nakon prvog poljupca koji se dogodio nasred ceste, jednostavno je i rekao – ‘Sorry, ali ne mogu ući u vlak koji ne vozi nigdje. To je kao sofizam…’ Bila sam u šoku. Zar mi nisu govorili da bi zbog ljubavi trebali riskirati, da je ljubav neka vrsta mačka u vreći i da je sva čar možda sadržana baš u tome što ne znaš kamo ideš, a ni hoćeš li preživjeti?
Suptilan prekid ili španjolska drama?
No, ono što je moj profesor filozofije zamislio da će biti suptilan prekid u jedan poslije ponoći, u doba dok svi u kvartu spavaju, eventualno suza u oku dok ga gledam kako odlazi, pretvorilo se, sram me reći, ali moram zbog daljnjeg teksta – u pravu španjolsku dramu nasred ceste. Ja sam vikala uvrede i prostote, ljudi su nas gledali, a on je nešto pokušao reći. Ako se dobro sjećam, prvi put je mucao i spominjao neki paradoks na S., a našu vezu uspoređivao sa zrnom pijeska, od čega mi se totalno zacrnilo pred očima.
Nismo ni primijetili, a već nam je voda do grla
Trebalo mi je vremena da zaboravim tu mučnu epizodu i da nađem načina kako vratiti sve njegove, tako pametne i lucidne poruke s WhatsAppa, a koje sam te iste večeri u naletu bijesu obrisala. A onda naravno zažalila. Sve dok neki dan, kao za vraga, nisam baš naletjela na taj Sorites paradoks ili efekt, poznatiji i kao sofizam ‘Čini li jedno zrno razliku?‘, a kojim navodno želimo objasniti kako se jednoga dana nađemo u gabuli koju, dok se malo po malo stvarala, nismo ni primijetili.
Znate o čemu pišemo – kupujete na karticu, kad odjednom – bankrot. Dogovarate poslove, a usput se i zabavljate, misleći – netko će drugi obaviti taj posao, kad… Brdo neisporučenih poslova vas gleda ravno u oči i nema šanse da ćete sve uspjeti obaviti. U ljubavnoj ste vezi, mislite da je sve ok, kad odjednom, stopedeseti ironičan komentar vas gurne preko ruba pa se spakirate i zauvijek odete. I ne manje bitno – je li moj profesor ipak bio dalekovidniji, da ne kažem baš puno pametniji od mene?
Slijepa točka u percepciji, ili?
Shvatili ste matricu, no glavno pitanje glasi – kako je moguće da nismo vidjeli taj gigantski val koji ide prema nama pa nešto na vrijeme poduzeli. Isto je pitanje mučilo i filozofa Eubulidesa koji ga je prvi stručno opisao, a mi sada prenosimo u maniri jazz improvizacije. Ljudi hrpu pijeska prepoznaju kao hrpu pijeska i slažu se da samo zrno pijeska nije hrpa. Čak i s još jednim zrncem pijeska, nije. Drugim riječima, jedno dodatno zrnce pijeska ne čini razliku između hrpe i onih koje to još nisu. Međutim, ako dodajete sve više i više pojedinačnih zrnaca, na kraju će se formirati hrpa – ali kako to sada može biti hrpa ako dodavanje jednog zrnca pijeska ne čini nikakvu razliku?
Sivi tonovi i gradacije, gdje ste?
Okej, sada kada to znamo (barem teoretski), kako je moguće da i dalje ne uspijevamo ništa poduzeti nego se uporno dovodimo u situacije da je život uvijek korak ispred nas, a mi umorni i izluđeni kaskamo za njim. Problem je u tome, kažu psiholozi, jer nam je očito u percepciji ugrađen bug. Da, dobro ste pročitali – imamo neku vrstu daltonizma za sve te probleme koji suptilno bujaju jer valjda se inače ne bismo, paralizirani od straha, ni maknuli iz stana, a kamoli išta poduzeli. Iako znamo da svijet nije samo crn ili bijel, mi često ne prepoznajemo sive tonove, kao ni sve one suptilne gradacije poput recimo profesora filozofije s početka priče. A iz nekoga razloga, a koji je očito bio nužan za preživljavanje, mi i dalje volimo razmišljati u kategorijama – visok, nizak, lijep, ružan, jednostavan, kompliciran…
Pomirimo se dakle s tim da je svijet jednostavno prekompleksan da bismo pohvatali baš sve detalje i uočili koja je to gesta, rečenica, pogled zbog kojeg vas je netko otkantao ili gurnuo preko ruba, kažu mudriji od nas. No budući da svom profesoru ipak dugujem neki suvisli odgovor umjesto gomile uvreda, kao odgovor na Sorites paradoks radije ću citirati Clinta Eastwooda – ‘U ljubavi i životu naprosto nema garancije. A ako vam je toliko stalo do nje, kupite si toster’. Naravno, pod uvjetom da niste slijepi i na sva ona sitno otisnuta upozorenja.:)
Naslovna fotografija: Unsplash, Rodion Kutsaiev
