Jednom davno (u ranim dvadesetima), upitala sam svog tadašnjeg dečka što mu je na „bucket“ listi. Promislio je minutu-dvije, a onda obznanio da bi prije nego umre volio postati otac. Nakašljala sam se i promatrala kako se moja ideja o zabavnom razgovoru u kojem nabrajamo ronjenje s dupinima i penjanje na Machu Picchu topi kao lanjski snijeg i pretvara u jednu od onih diskusija tko-smo-što-smo-i-kamo-idemo.
Što je „bucket list“
Povremeno se, razmišljajući o ciljevima i smislu života prisjetim tog razgovora, osobito kada preslagujem neke svoje, dugoročne i kratkoročne ciljeve. Imati ciljeve i aspiracije je motivirajuće, no je li nužno imati „bucket“ listu – i o čemu se uopće radi?
„Bucket“ lista je popis stvari koje želimo napraviti i iskustava koje želimo doživjeti prije nego umremo, a izraz dolazi iz engleske fraze „to kick the bucket“, tj. umrijeti.
Stvari koje se na njoj mogu pronaći su vrlo individualne, premda mnogi mogu na svojim listama pronaći podudarnosti poput “plivati s morskim psima“, „vidjeti polarnu svjetlost“, „skočiti padobranom“ pa sve do „letjeti u svemir“ ili „preseliti na neko egzotično otočje“.
Problem „bucket“ liste
Imati neke želje koje nastojimo ostvariti u svom ograničenom vremenu na Zemlji ne čini se kao loša stvar, dapače, konstantno smo podsjećani koliko smo produktivniji pa i zadovoljniji životom ako si zadajemo određene ciljeve.
No brojni psiholozi i autori upozoravaju na negativan utjecaj ovakvih „bucket“ listi. Psihologinja Helen Damon ističe da tip „bucket“ liste koja se fokusira na skupljanje iskustava kao što je plivanje s dupinima stvara očekivanja da bismo trebali voditi nekakav grandiozan život.
Drugi u tome vide potrebu za eskapizmom, bijegom od naše svakodnevice i života kakav doista živimo, umjesto da nam je cilj živjeti ispunjenije i tražiti posebnost u onom „običnom“. A tu je i argument da takve „bucket“ liste koje se tiču egzotičnih putovanja i nesvakidašnjih avantura ono što je dostupno samo privilegiranima.
A razlog za rasterećenjem od takvog pritiska i odustajanje od poduže liste dalekih mjesta koje moramo posjetiti prije smrti jest što nas stvarnost često može razočarati i biti manje magična od onog što smo zamišljali. Što naravno nije dovoljno jak argument da nešto ne napravimo (bismo li s takvim mindsetom ikada išta napravili?). Ali s druge strane, ako to ne ostvarimo, znači li da je naš život neuspjeh? Nedovršen?
Razmišljati o tome što bismo htjeli vidjeti i napraviti nije loše per se, no trebalo bi nam zapravo ukazati na ono što nam nedostaje u životu i čega bismo željeli više u svakodnevici.
Moramo li doista plivati s dupinima da bismo se osjećali povezanije s prirodom? Družiti se s pripadnicima nekog udaljenog plemena kako bismo bili povezaniji sa zajednicom? Je li penjanje na Mount Everest signal da nam je potrebna promjena perspektive? Ili možda pomicanje vlastitih granica?
Ljudi koji rade s onima koji su na kraju svog životnog puta kažu da stvari zbog kojih žale nisu „nisam popio espresso u Parizu“ već „da sam barem manje radio, a više vremena proveo s obitelji“, piše Psychology Today.
Umjesto „bucket“ liste
Pa sagledajte svoju „bucket“ listu ako je imate i pokušajte iz nje razaznati što je to što vam nedostaje, a voljeli biste osjetiti u svojoj svakodnevici. I stanite na trenutak da proslavite ono što ste već postigli. U svijetu koji uvijek ide naprijed, naprijed, naprijed, zastanite i osvrnite se. Vrijedi vidjeti pogled i s pola puta do Mount Everesta.
Naslovni vizual: Pexels / Pixabay
