Kada je Pablo Neruda davnih dana doznao da bi ga trebala intervjuirati Isabel Allende, istog je trena rezolutno odbio ponudu jer je znao da će talentirana novinarka pola intervjua izmisliti kako bi malo začinila priču. Coco Chanel i Ernest Hemingway bi itekako znali o čemu pišemo jer su bili poznati po tome što su za svoga života toliko mijenjali podatke iz svoje biografije da više ni sami nisu znali što se dogodilo, a što su izmislili.
Ako ste sada već preokrenuli očima jer se vama to, eto, nikada nije dogodilo jer niste mitoman i ne izmišljate događaje koji se nikada nisu dogodili, morat ćemo vas razočarati jer istraživanja pokazuju da naš mozak ipak nije kao iPhone15 kamera koja je u stanju svaki detalj snimiti vjerno i zauvijek ga sačuvati u ‘realnom’ obliku. Iako, postoje dokazi i da iPhone kamera laže.
Potisnuta i iskrivljena sjećanja
Naime, prvo istraživanje o lažnom sjećanju započeli su Sigmund Freud i Pierre Janet kada su ustanovili da se nešto čudno događa s našom memorijom, pogotovo onoj koju neprestano vrtimo u glavi i ne možemo ju procesuirati te ju često potiskujemo ili spremamo u nekom drugom formatu. No tek je 1974. američka kognitivna psihologinje Elizabeth F. Lotus dokazala koliko je mozak labilan svjedok.
Naime, Elizabeth je provela eksperiment u kojem su sudionici gledali videozapise automobilskih nesreća i odgovarali na niz sugestivnih pitanja koja su sadržavala cijelu paletu glagola – sudariti se, dotaknuti, udariti, razbiti, naletjeti, smrskati. Pogađate, tjedan dana kasnije, ispitanici koji su u pitanju dobili riječ smrskano staklo potvrdili su da su i vidjeli takav prizor, iako je staklo bilo očuvano.
Mozak kao labilan i nepouzdan svjedok
Ništa bolje nisu prošli niti sudionici istraživanja o autobiografskom oglašavanju i nostalgiji koji su proveli Kathryn Braun, Rhiannon Ellis i Elizabeth Loftus, a na kraju su uspjeli kod ispitanika stvoriti lažno sjećanje da su se nekada davno doista rukovali s Mickeyjem Mouseom. No prije nego li se stvarno zabrinete, dozvolite samo da provjerimo i sljedeći podatak – smatrate li da je Nelson Mandela umro u zatvoru u osamdesetim godinama ili je preminuo 2013. godine?
Mandela efekt
Zašto vas ovo pitamo? Zato jer su istraživanja već odavno dokazala postojanje Mandela efekta – fenomen u kojem se velika grupa ljudi sjeća događaja ili detalja na jedan način, ali se zapravo dogodio na drugačiji način. Ok, sada kada smo potpisali važan dokument gdje prihvaćamo činjenicu da se u mozak i njegovo sjećanje ne treba baš 100% pouzdati, red je da saznamo i zašto nam se to događa.
Nekoliko je razloga koji pogoduju stvaranju lažnih sjećanja. Ako o nekoj temi razmišljate dugo i detaljno, može se dogoditi da su vam misli o njoj toliko snažno zastupljene u glavi da mislite da su te ideje dio vašeg sjećanja. Pogotovo ako je tema bolna i vaš mozak sklon opsesivno kompulzivnim mislima je ne može obraditi.
Hipnozna, nesanica i sugestivna pitanja
Drugi razlog povezan s lažnim i pseudo sjećanjima ima veze s nesanicom i sredstvima koja mijenjaju svijest. Ta već je odavno poznato da spavanje pruža optimalne neurobiološke uvjete koji pogoduju konsolidaciji dugoročnih sjećanja, a da lažna sjećanja mogu proizaći iz abnormalnih odgovora određenih regija mozga na serotonin, stanja koje karakteriziraju iracionalni i pretjerani porivi za djelovanjem na određene načine, kao i prepuštanje ponavljajućim i neželjenim mislima.
I treći te možda i najopasniji razlog je taj što je čovjek izložen sugestivnim pitanjima, lažnim informacijama, subliminalnim porukama koji utječu na prvotnu sliku i informaciju. Iako je povijest sudskih slučajeva već odavno upoznata s pacijentima kojima su terapeuti uz pomoć hipnoze i nedozvoljenih sredstava ugradili lažna sjećanja (trebalo je vremena da se dokaže što je istina, a što laž), ostaje otvoreno pitanje – kako ćemo se u budućnosti nositi s lažnim informacijama i ne manje bitno kako će ona utjecati na naša sjećanja. Halo, Matrix – imamo li odgovore?
Naslovna fotografija i video: Canva
