Kada sam prije nekoliko godina čitala jedan opsežan članak o zamrzavanju jajnih stanica, moram priznati da o toj temi nisam znala puno. Onako, na prvu, cijela mi je priča djelovala obećavajuće i vrlo se dobro sjećam vala oduševljenja koji me zapljusnuo kada sam doznala nešto više o cijelom jednom svijetu koji me do tada nije pretjerano zanimao. Ili me se, bolje rečeno, nije osobito ticao. Oduvijek sam znala da jednog dana želim biti mama i nisam nikada dovodila u pitanje jesam li spremna pa nisam vidjela razloga da temu ikada seciram do najmanjih detalja. Danas, nažalost, o njoj znam puno više nego što bih željela, a moja se perspektiva značajno promijenila.
Nakon desetaka testova na trudnoću
Nakon što sam izrekla ono sudbonosno ‘da’ čovjeku za kojeg sam znala da ga volim više od života i za kojeg sam jedva čekala da postane otac mojeg djeteta, uvjerena kako nitko drugi ne bi bio bolji tata od njega, nešto nam je pomrsilo planove, želje i nade. Nešto, kažem, jer doktori ni danas nisu složni što je točno problem u cijeloj priči. Štoviše, nitko od njih ne vidi razloga zašto se trudnoća ne bi dogodila spontano. No, bez obzira na njihova mišljenja, nije se dogodila, a gotovo pet godina je proletjelo u trenu, ispunjeno nadanjima, desecima testova za trudnoću, upijanjem svih informacija koje se može iskopati i savladavanjem pojmova koji su nam još jučer bili potpuno strani.
Svaki šesti par se susreće s problemom neplodnosti
U godinama kada svako malo netko od tvojih prijatelja ili kolega dijeli vijesti o iščekivanju prinove, nepodnošljivo je teško oteti se dojmu da si ti jedini koji nikako da dočeka taj trenutak. Teško je i suspregnuti suze kad god te netko pita što vas dvoje čekate, a još teže zadržati nadu kada te, oni koji su sa situacijom upoznati, krenu tješiti kako će se dogoditi jednog dana. Ni oni to, kao ni mi i ni bilo tko drugi ne mogu znati. Jer garancija ne postoji. Jer se nekim ljudima nikada ne dogodi. I jer ni ne pomisliš da ste vi možda jedni od njih, sve dok ne kreneš pokušavati, svaki put iznova neuspješno.
S problemom neplodnosti danas se susreće svaki šesti par, uz vidljivu tendenciju rasta u svim zemljama svijeta, a jednako često pogađa i žene i muškarce. Otprilike je podjednak broj slučajeva kod kojih je problem u jednom, drugom ili oba partnera, a sve je više i onih parova koji se susreću s idiopatskom neplodnosti. Ona se definira kao nemogućnost postizanja trudnoće tijekom jedne godine nezaštićenih spolnih odnosa, a uz uredne nalaze obrade neplodnosti.
Okrutne statistike i šanse
Iako je teško pronaći glavnog krivca za poražavajuće statistike, stručnjaci su složni da najveću ulogu igra to što se žene za trudnoću odlučuju sve kasnije. Kada se u obzir uzmu činjenice poput one da potpuno zdravi par koji ima odnos u točno vrijeme ovulacije ima tek 25% šanse za trudnoću, da ta brojka pada ispod 5% šanse ukoliko je žena starija od 40 godina, pa makar s njom i dalje sve bilo u savršenom redu, ili da je 20% žena starijih od 35 godina neplodno, jasno je koliko okrutne brojke postaju kada se u kalkulaciju doda pokoji problem ili više njih, a tu dolazimo do onoga zbog čega se moj pogled na zamrzavanje jajnih stanica promijenio i zašto na njega danas gledam kao na dvosjekli mač.
Kada bi trebalo započeti s tretmanom?
Prilikom nedavnog intervjuiranja jednog od vodećih stručnjaka za liječenje neplodnosti u Hrvatskoj, razgovarali smo o mnogim segmentima ovog problema, a između ostalog i o zamrzavanju jajnih stanica. Naime, pitala sam ga ne bi li recimo zamrzavanje jajnih stanica, ukoliko bi bilo pokriveno osnovnim zdravstvenim osiguranjem i time dostupno svakoj ženi, na neki način bilo oružje u borbi protiv neplodnosti. Ipak najveći broj žena probleme s neplodnošću otkrije nakon 30. godine, a znamo da je kvaliteta jajnih stanica sa svakom godinom sve manja pa mi je bilo logično da bi buđenje svijesti o važnosti zamrzavanja jajnih stanica i provođenje istoga već u 20-ima, dok su stanice najbolje kvalitete, moglo pomoći mnogim ženama ukoliko jednom otkriju da neki problem postoji i pružiti im veće šanse za uspjeh ukoliko se jednog dana požele ostvariti i kao majke.
Iako se ovakav zaključak nameće kao logičan, problem je, vjeruje on, što pacijenticama koje dolaze zamrznuti jajne stanice, u kojoj god dobi to došle učiniti, zamrzavanje ne garantira uspjeh. I baš iz tog razloga nikako ne bi bilo dobro da žena zaboravi na reproduktivnu priču samo zato što ima zamrznute stanice, misleći da je time zaštitila i osigurala svoju reproduktivnu budućnost, jer će ta ista budućnost biti neizvjesna sve do onog trena kada se dogodi – ne trudnoća, nego porod. Tek je on potvrda da je zamrzavanje imalo svrhe.
Revolucionarna metoda, ali ipak, uzeti sa zrnom soli
Čuvši sve ovo, nešto što mi je još jučer djelovalo kao najbolja stvar koja se ženama u recentnijoj povijesti dogodila i kao opcija o kojoj su generacije naših mama i baka mogle samo sanjati, odjednom me počelo plašiti, sve zbog same pomisli na sve one žene koje možda nikada neće postati mame, samo zato što će ih možda njihove zamrznute jajne stanice iznevjeriti. Naravno, ništa u životu nije crno-bijelo pa tako ni ovo, a što znači da na sve ipak ne gledam tako pesimistično. Danas, kada sam u kompletnu problematiku značajno više upućena, mislim da je sjajno da žene imaju opciju zamrznuti stanice, mislim da bi bilo sjajno kada bi ih svaka žena na vrhuncu reproduktivne dobi zamrznula, ali ne mislim da bi se na njih trebale oslanjati, već više na njih gledati kao na opciju ‘zlu ne trebalo’.
Iako mi je jasno da je nerealno očekivati da ćemo ponovno početi postajati majke u onim godinama u kojima su to činile generacije prije nas, i iako mislim da je vrlo bitno da smo upoznate sa svim mogućnostima koje nam je medicinski napredak pružio te da bismo ih trebale i iskoristiti, poučena vlastitim iskustvima vjerujem da je jednako važno, ako ne i važnije, buditi svijest i o drugoj strani medalje. Jer, kako stvari stoje, čini se da evolucija baš i nije feministički nastrojena.
Naslovna animacija: Canva
