Emocionalna petlja

KAKO USPOSTAVITI EMOCIONALNU VEZU, ASAP: Zašto biste trebali sugovorniku gledati u lijevo oko?

Lena Ivanović
05.07.2026.

Je li lijevo oko doista najbrži put do nečije duše i što na to kaže neuroznanost?

Pet ujutro, a mi čekamo Uber koji kasni. “Daj pogledaj koji broj treba doći”, kaže mi frendica kojoj se dioptrije naglo pogoršala i koja za tjedan dana ide na lasersku operaciju, jer se zaželjela ljudima gledati u zjenicu dok priča. Priznajem da sam malo zbunjena. “Čekaj, ti ljudima zbilja gledaš u zjenicu“, pitam je.

“Pa naravno! Mislim, gledala sam dok sam dobro vidjela, no sada mi je sve mutno. A zašto ti je to čudno – gdje ti ljude gledaš kada s njima pričaš, pita me. “A gdje drugo nego u treće oko“, odgovaram. Ok, kokteli su već odavno izgubili na djelovanju, tako da nema više opravdanja za čuđenje.

Stanuje li u lijevom oku duša?

Čuli smo već za svakojake teorije – i za metodu zvanu trokut tehnika i za to da nitko nema simetrično lice te da jednu stranu nasljeđujemo od mame, a drugu od tate, kao i onu da je lijevo oko izravan put do nečije duše, no priznajemo da prvi put čujemo da bismo s desnim okom trebali gledati u nečije lijevo jer ćemo tako uspostaviti posebnu vezu i kemiju.

Foto: Unsplash

Naime, ovu smjelu teoriju je iznijela neuroznanstvenica Dr. Tara Swart kada je gostovala u podcastu Diary of a CEO Stevena Bartletta kako bi govorila o stresu i moći uma. A što je stresnije od prvog dejta, zar ne? U čemu je dakle štos? Nema previše veze s tim da je lijevo oko otvor za dušu nego za prvim kontaktom koji smo uspostavljali s mamom dok smo bili beba.

Emocionalna petlja između mame i bebe

Dr. Stewart polazi od toga da su većina ljudi dešnjaci te da djecu drže lijevom rukom kako bi imali slobodnu dominantnu ruku, a iz tog položaja ispada da su najčešće svojim desnim okom gledali u lijevo oko djeteta, a to znači da je ta putanja utjecala na amigdalu, dio mozga odgovoran za obradu emocija, stvarajući ’emocionalnu petlju rezonancije’.

No za sve one kojima je ova metoda prenaporna jer se boje da će previše naprezati oko i tek sada biti pod stresom, samo ćemo reći da još uvijek pali i ona ‘oldschool iliti misionarska metoda’ – jednostavno duže i pozornije gledati u nečije oči.

Naslovna fotografija: Unsplash+

Pročitaj više

Kolumna: Lea Tomac

Zašto neke osobe reagiraju iznimno burno u situacijama koje su objektivno nevrijedne spomena? Zašto, pak, neke osjećaju sigurnost tek kada kontroliraju svaki aspekt svoga života? Zašto je u nekih prisutan gotovo instinktivan strah od gubitka? Zašto neke vječito prati sjena krivnje, čak i kada nisu učinili apsolutno ništa pogrešno? Zašto nekima, koliko god uspješni bili, nijedno postignuće nije dovoljno dobro? Kako bi odgovorila na navedena i njima slična pitanja, psihologija sve češće postavlja jedno dodatno, vjerojatno najintrigantnije do sada – što ako opisani obrasci nisu posljedica isključivo osobnih iskustava već dio emocionalnoga nasljeđa?

Na prvi pogled priča s fiktivnog irskog otoka izgleda kao bizarni horor. No kako film odmiče, postaje jasno da govori o nečemu vrlo suvremenom – o ghostanju i brutalnoj moći šutnje kada jedan prijatelj jednostavno odluči izbrisati drugoga iz života.

Je li Brookyln Beckham neka vrsta modernog Goethea i kako to da je u zadnjih 10 godina broj pjesama koje govore o tuzi, beznađu i stresu tako naglo porastao, a pozitiva drastično padala?

Kolumna: Lea Tomac

Cijela poanta manosfere, navodno, jest kako osvojiti žene. Zašto onda gotovo opipljiv osjećaj nelagode nastaje čim žena stupi na scenu? Zašto oni najradikalniji među njima otvoreno tvrde da im se žene uopće ne sviđaju? Istražili smo što pokreće manosferu i zašto kombinacija homosocijalnosti i homohisterije stvara neobičan paradoks – muškarce emocionalno usmjerene jedne na druge, ali prisiljene to maskirati agresijom, dominacijom i mizoginijom.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.