Srljanje bez zaštite
Da se odmah razumijemo, ovdje nipošto ne mislimo na to da iste večeri čim upoznate pravog frajera srljate u seks bez zaštite nego na to da smo mi cure tijekom povijesti izgubile dosta zaštitnika i rituala koji su nas na neki način izolirali od bola. Uostalom, pokušajte se prisjetiti iz kostimiranih filmova ili starih romana kako je izgledalo udvaranje do 19. stoljeća. Cure su sjedile doma, okružene mamom, tatom, sekama, tetama, ćukun-bakama, a frajer bi trebao skupiti hrabrosti i pokucati na vrata i raširiti pred njima sve svoje zavodničko umijeće. Dakle, trebao je biti fin, piti čaj s podignutim malim prstom, svako malo govoriti “Da, prosim lijepo, Hvala, Da, molim”.
U prijevodu, mladić bi se trebao prvi izletjeti i reći da mu se djevojka sviđa (i to tjednima dokazivati – bilo pjevanjem pred prozorom, recitiranjem ljubavnih stihova, pisanjem porukica, buketima cvijeća, izletima do oblaka, ok, malo smo se zaletjeli…). S druge strane, dama je danima mogla biti suzdržana, a onda čak prezirno frknuti nosićem da joj se udvarač ne sviđa dovoljno.
Ukratko, prvo su išli dobro poznati rituali, a tek onda bi iza njih vremenom počeli kaskati i pravi osjećaji. Iako se nama to danas možda čini kao potpuni gubitak vremena, ti rituali su nas zapravo štitili od siline emocija. Ok, nećemo vas nagovarati da se držite stare mudrosti koje su bake u davnoj prošlosti prenosile s koljena na koljeno svojim unukama – da si nijedna žena si ne bi trebala dopustiti pomisao da bi mogla voljeti prije nego otkrije da nju netko voli, ali valjalo bi razmisliti da tu i tamo stanemo na kočnicu. Ili da na prva dva-tri susreta uključimo frendice kao zaštitnice.
Seks bez ljubavi
Znamo, po vama ta dva fenomena nikada nisu niti išla odvojeno, ali u muškoj svijesti ona su se početkom 50-ih godina prošlog stoljeća doista izričito odvojila. Dozvolite da podsjetimo – hipi kultura s raskalašenim ponašanjem, muški magazini, emancipacija, kontracepcija… Da, bilo je pitanje vremena kad će redoviti seks postati zdravi stil života, a seksepil ključni kriterij za odabir partnera, a ljepota, karakter ili težina miraza će pasti za par mjesta na ljestvici, a to morate priznati – dosta komplicira stanje na bračnom tržištu, kaže Eva Illouz. Jer dok se nekada doista biralo među sebi sličnima (po horizontalnoj shemi), dakle podjednako imućnima, danas je doista moguće napredovati samo zbog seksi looka i preskočiti desetak stepenica (vertikalni odabir u ljubavi).
Frajeri dominiraju tržištem
Budući da su se u igru biranja partnera uključili i neki drugi elementi, i to oni teško shvatljivi i iracionalni poput seksualne aure, erotske privlačnost, faktora X – to je stvorilo neku vrstu neravnoteže između ponude i potražnje, jer su frajeri su počeli birati cure iz puno većeg bazena. I nekako je ispalo da su oni s vremenom prestali biti ranjivija strana, jer gdje god su se okrenuli mogli su odabrati neku curu i to bez višemjesečnog udvaranja i nagovaranja njezinih roditelja. Stručnim rječnikom dečki su se počeli ponašati kao da posjeduju erotski kapital., kaže Eva Illouz u knjizi ‘Zašto ljubav boli’.
Kao kapitalisti koji su mislili da su uspješni ako gomilaju broj ljubavnica, čitaj – trofeja. I logično da su prestali sanjariti o tome da se vežu, da si povećaju bogatstvo ženinim mirazom, a kamoli da nešto obećaju, jer nikada ne znaš kada će iza ugla naletjeti neka bolja. I tako je Werther postao playboy i mi smo (svaka čast izuzecima) mogle zaboraviti na to da će nam momci slomljena srca pisati pjesme i jecati pred prozorom. Baš naprotiv! Frajeri su zahladili svoje osjećaje, počeli migoljiti, izvoditi ghosting, fizzling, benching, cloaking te ozbiljno bolovati od vezofobije. Znači li to da je vježbanje distanciranja postalo neka vrsta ljubavne igre?
Ego kultura: 100% užitak
Ok, ne želimo tvrditi da se u prošlosti nije patilo, ali nekako nam se čini da se ta patnja znala oplemeniti ili kako se tvrdilo “pročistiti dušu” – bilo pisanjem pjesama, bilo efektnim uzdisanjem i da je ona u doba dvorske ljubavi i trubadura jačala karakter, dok danas nitko nema strpljenja odraditi bol. Štoviše, čim nas netko povrijedi ili da košaricu, plačemo na sve strane, jurimo kod doktora, konzultiramo forume i upisujemo u Google sljedeće pojmove: tableta protiv ljubavne boli, može li se dilitati bivši, prekid bez po muke.
Naime, ta ideja da se ljubavi treba pristupiti – ne na pjesnički nego medicinski način rodila se u 16. stoljeću i to kada je izvjesni Robert Burton prvi počeo vrijeđati žrtve ljubavi i nazivati ih robovima, luđacima, slijepima poput šišmiša. A čini se da znanstvenici puno parom rade na tome kako jednim klikom miša izbrisati sva bolna sjećanja na bivše.
Volim, dakle vrijedim
Ah kako je nekada bilo sve jednostavno! Jer, ako bi neka junakinja iz romana Jane Austin izvisila, ona bi si taj ljubavni neuspjeh objasnila time da je riječ o višoj sili, a ne bi ga vezala uz osjećaj manje vrijednosti. Objasnila bi si to riječima da je nova cura jednostavno iz bolje kuće, bolje obrazovana i da to nema veze s njom. Dakle, nije joj palo na pamet da pomisli da je ona ‘nitko i ništa’ dok mi danas pak neprestano trebamo potvrde ljubavi. Uostalom, sjećate se što je rekla Bridget Jones o tome kako je doživjela ljubavni neuspjeh. kao da joj je netko na svim dijelovima tijela utisnuo rečenicu ‘Odbija se!’ Hajde, priznajte sebi koji kaos nastane ako vam dragi zaboravi lajkati neki post ili se ne javi dva dana.
Ubija li znanost ljubav?
Trebamo li možda zavidjeti našim dalekim precima koji su ljubav vezali uz Amorove strelice, bahate bogove s Olimpa koji su se voljeli poigravati našim srcima i pripisivali joj mistične, iracionalne i kvazireligiozne atribute? Ili trebamo biti sretni što smo u stanju secirati ljubav do najsitnijih detalja. Uostalom, evolucijski biolozi su već odavno izračunali koliko traje ljubav (3 godine, 3 faze: strast, ljubav, dosada) i koji se hormoni aktiviraju u kojoj fazi.
Ne bismo se zalijetali s odgovorima i tvrdili da je znanost ubila ljubav, ali činjenica je da previše mozganja o ljubavi šteti spontanosti koja joj je itekako neophodna. Uostalom, otkad se ironija uvukla u naše doživljaje ljubavi, više je nikada nećemo moći doživjeti nevino i naivno. Štoviše, otkad smo počeli dejtati uz pomoć društvenih mreža i aplikacija, ljubav se doista pretvorila u jedan veliki dućan u kojem su sve stvari, ali i osobe mjerljive, usporedive i zamjenjive. Ne vjerujete nam? Poslušajte što nam kažu psiholozi koji proučavaju naše želje. Čim neki predmet ili osobu uzmete pod povećalo i počnete racionalno secirati, vjerujte nam da će ona s vremenom izgubiti na privlačnosti i da će vam se neki drugi model vjerojatno učiniti poželjnijim.
Romantični filmovi i knjige
Prva ideja da romani potiču nestvarne i opasne osjećaje pojavila se još u 18. stoljeću, a čini se da je ona uspjela preživjeti sve do danas. Jer, koliko smo puta čuli da netko napada naše omiljene romantične filmove, a mi nikako ne želimo čuti njihovu poruku. Na primjer, da bi Zgodna žena, ma koliko bila zgodna i ličila na Juliju Roberts, prebačena u stvarni život najvjerojatnije završila ponovo na ulici kad bi je se Richard Gere zasitio.
Ok, svi znamo da su romantične komedije nerealne, jer ljubav u njima uvijek pobjeđuje, usprkos svim razlikama, ali što je u njima tako štetno? Štetno je to što su romantični filmovi i knjige zapravo šifra za velika očekivanja i još veća razočaranja. Uostalom, sjetite se što je rekla Carrie u zadnjoj sezone serije ‘I tek tako’ u igrici – izgovorite na glas i to u jednoj riječi, nešto čega biste se najradije riješili? ‘Očekivanja’ – glasio je njezin odgovor.
A to je ujedno i razlog zašto mnogim od nas pozli kada mu netko kaže da je romantičan. Jer to samo znači da će nakon svega par tjedana, kada se otrijezni od ljubavi, skine ružičaste naočale te ugleda pred sobom stvarnu osobu pobjeći od nje kao Ptica trkačica. No, kao što je rekao jedan super suvremeni pisac Jonahtan Franzen – ‘Ljubavi boli, ali ne ubija. I bolje voljeti, pa makar malčice i patiti nego pretjerano se bojati ući u ljubav, samo zato da ne bismo bili ranjeni.’
Naslovna fotografija: Unsplash+; Canva
