Priznajem, pitanje ‘A što ću danas obući’ baš i nije toliko fatalno niti odlučuje previše o mojoj sudbini kao ono – ‘crvena ili plava pilula’? s kojim je prije 23 godine bila suočena ekipa iz filma ‘Matrix’ pa ipak… Ne mogu reći da se nisam nimalo brinula što će ljudi reći ako na konferenciju posvećenu digitalnoj modi dođem u romantičnom outfitu, a na društvenim mrežama osvanem u crnoj lakiranoj robot jakni. Ili zašto ne – u haljini od leda ili vatre? Ovisno o tome kako će proći panel-rasprava o ljubavnoj vezi između mode i gejming industrije…
Izgleda da na tom polju nisam usamljena jer si isto pitanje postavljaju milijuni ljudi diljem svijeta, i to ne samo u fizičkom nego i u onom digitalnom, a koliko je tržište veliko svjedoči i podatak da digitalna moda, prema posljednjim procjenama, svjetskoj ekonomiji donosi 50 milijardi dobiti godišnje. Stoga je uzalud sumnjati da ćemo ikada biti oslobođeni tog šekspirijanskog pitanja – ‘biti ili ne obući’. Jer, ako je ionako već dovoljno komplicirano odabrati pravu odjevnu kombinaciju IRL, kakav li je tek pakao od previše izbora u metaverzumu?
Majica, hudica ili kostim za Noć vještica
E, o tome, čini se, Marc Zuckerberg nije vodio previše računa kada je prije četiri godine predstavio najveći rebrending svih vremena – promjenu imena Facebook u Meta te putovanje u paralelni svemir zvan Metaverzum, jer prema njemu – sve će biti i više nego lako. Pucneš prstom i na pametnom ogledalu odabereš jednu od tri varijante – običnu majicu, hudicu ili kostim za Noć vještica. Idejni tvorac i vlasnik Mete nije spomenut odmah u trećem paragrafu bez razloga, jer ako dobro pogledamo, on je zapravo glavni krivac zašto smo počeli intenzivno razmišljati o svojim identitetima, stilizirati avatare do besvijesti, kao da će već sutra dijeliti s nama naš stan, stol i krevet, a poneki od nas i boriti se u sebi s modnim glasovima koji su možda dijametralno suprotni od našeg stila, a tako bismo silno željeli da se ponekad i oni vide i čuju.
Web 2.0. – Sheraj do besvijesti, baby!
A sve je počelo tako bezazleno. Negdje početkom novog tisućljeća, dok je Web 1.0 bio tek u povojima, a mi shvatili da smo ipak preživjeli milenijski bug, u veljači 2004., negdje prije Valentinova, u našim životima pojavilo se i ono. Sićušno plavo, malo pognuto slovo f, društvena mreža koja je obećavala super ekipu, malo druženja i puno širenja horizonta. O vama je ovisilo jeste li je htjeli koristiti da nađete svoje bivše ili buduće, hoćete li se ondje nadahnjivati, nadmudrivati ili školovati za profesionalnog hejtera.
Iako je otada prošlo već 20 godina, još pamtim kako je moja kolegica u redakciji, stručnjak za dejtove i ulete na društvenim mrežama, držala predavanja onima koji su kaskali za trendovima i Webom 2.0 na temu kako i zašto moraju otvoriti Facebook profil ili bilo koju drugu dating stranicu.
‘Sve je vrlo jednostavno, upišeš svoje podatke, mail, šifru, maksimu, a zatim čekaš lajkove’, savjetovala je interna stručnjakinja za ‘SexBook’, sve dok se retro ekipa koja je kaskala za trendovima nije pobunila. ‘Želiš reći da trebamo imati moto ili maksimu da bismo našle frajera?! Pa nekada je sve bilo puno jednostavnije. Odeš u prvi birc, napiješ se, zabriješ s nekim. A već sutra, čim se otrijezniš, možda shvatiš da si našla i frajera. Ako ne i muža.’
Srećom ili nesrećom, uskoro je i ta vražja maksima postala zastarjela, baš kao i uleti u klubovima iz prošlog stoljeća, jer već šest godina kasnije, 2010. pojavio se Instagram. A slika kao medij je doslovce pomela sve sa scene, preuzela velik broj followera nagovještavajući da će ona postati gotovo najvažniji jezik na svijetu. I bi tako, jer 2013. godine i riječ selfie je svečano ušla u oxfordski rječnik i postala mainstream.
Ljubavni paradoks: prokletstvo odabira
Uostalom, nije selfie ušao u službene rječnike bez razloga i preko veze, jer fotkali smo sami sebe do besvijesti, sve dok nismo dobili i prve liječene ovisnike o vlastitoj slici ili sebiću. A što je na fejsu i instaču bila veća gužva, to su korisnici imali manje strpljenja, pažnje, koncentracije ulaziti u dubinu, proučavati finese svojih potencijalnih frendova ili partnera, a kamoli izvoditi deep lajkanje, sve su više bili opsjednuti sobom, a u ljubavnim vezama sve neuspješniji.
Prva je taj fenomen uočila izraelska sociologinja Eva Illouz, čija je knjiga ‘Zašto ljubav boli’, u kojoj objašnjava paradoks društvenih mreža, doživjela takav boom da je ekspresno prevedena na dvadesetak jezika. Naime, prema njezinoj teoriji ljubav je u 21. stoljeću postala jako nesiguran i frustrirajući fenomen – bilo da je riječ o vezi s nekim drugim ili ljubavi prema samome sebi, a to znači da je posredno ozbiljno bilo poljuljano i naše samopouzdanje.
Pogotovo ako vezu tražite na društvenim mrežama, jer bilo je pitanje dana kada ćemo pomisliti, dok skrolamo na tisuće i tisuće fotografija, da možda baš i nismo toliko originalni i jedinstveni kao što smo mislili (kao uostalom ni vaš partner/ica) nego da smo itekako zamjenjivi. Ma što nam govorile naše mame. 🙂
Prijedlog za novi kolegij: renesansa tetovaža!
Teoretičari mode i trendova će jednoga dana možda ustanoviti da je to ujedno i razdoblje velikog procvata tetovaža, bojenja kosa u svim zamislivim i nezamislivim nijansama, nošenja umjetnih noktiju s unikatnim uzorcima kao da manikerke žele nadmašiti sve moguće varijacije svih originalnih otisaka prstiju na svijetu te konačno – svečani ulazak junaka iz stripova i videoigrica u stvaran svijet. Ta sjećate se samo onog trenda nošenja leća koje vam povećaju zjenice kao u manga stripovima?
Drugim riječima – moja kolegica iz redakcije je ipak bila u pravu. Maksima nam je itekako potrebna, s tim da se ona više ne zove maksima, moto niti poruka nego – ideja ili slika o samome sebi, identitet, digitalni blizanac, avatar, NFT (nezamjenjivi token, aleluja!) ili PFP (Proof for Picture, a koji će nam uskoro služiti i kao profilna fotka na društvenim mrežama i kao alat za identifikaciju i verifikaciju). Nešto čime ćemo dokazati da smo originalni, autentični i nezamjenjivi.
Jer što su nas algoritmi više htjeli svrstavati i ujednačavati brišući naoko nebitne i ključne pojedinosti, to smo se mi, vjerojatno na podsvjesnoj razini, svim snagama borili s klišejima, očekivanjima i dosadnim stilovima odijevanja. Jednom riječju – pošteno smo uronili duboko u svoj unutarnji svemir. Ili kako je to dobro rekao kreativni dizajner Louis Vuittona Nicolas Ghesquière – ‘i fizički smo htjeli pokazati svoju dušu’.
Boja kosa koja govori o našem karakteru? Ček! Tetovaža kao zamrznuti događaj iz našeg života koji nas je odredio? Na leđima i zapešću! Tekuće srebro na prsima i vatrene čizme od sedam milja? Upravo isprobano AR! Metabirkin torbica? Ok, zapela na carini dok sud ne donese presudu je li riječ o umjetnosti ili biznisu ili pak o novoj grani – poslovnoj umjetnosti.
Prozirna haljina u duginim bojama i cyber cvike
Odjednom se naš bogati svijet izlio van ponudivši našim frendovima, followerima ili hejterima neko potpuno drugo lice. Ta zašto ne? Pa kada i mačke mogu nositi kreacije Dolce & Gabbana na prvom Meta Fashion Weeku u The Decentralandu i prešetavati se pistom u svjetlucavim predimenzioniranim kaputima s mačkastim cyber naočalama – zašto ne bismo mogli i mi? Mašta doista nema granice.
Pogotovo kada ide ruku pod ruku s novim brendovima koji rade isključivo digitalnu odjeću kao što su Carlings (prvi brend koji je 2018. svijetu predstavio digitalnu odjeću), The Fabricant (prva dizajnerska haljina prodana 2010. za 9500 dolara), DressX (jakna na slici ako netko pita), Tribute Brand (najuspješniji hrvatski brend koji je surađivao s Jean Paul Gaultierom i Carolinom Herrera, a koji biste trebali odmah početi pratiti) ili pak svi ti divni modni brendovi koji plešu u phygitalu između dva svijeta – fizičkog i digitalnog.
#IdentityIssue i tko je sada taj lik koji izgleda kao ja!
No da se vratim na pitanje s početka priče – trebamo li se možda zbog toga dodatno zabrinuti te staviti još jedan hashtag uz onaj već izlizani – #mentalheath? Primjerice #identityissue. Jer što ako nas netko probudi usred noći, a mi nećemo jasno i glasno znati odgovoriti na pitanje tko smo. Dosadna štreberica s geek naočalama u plisiranoj suknji, seksi junakinja u uskoj haljinici od vatre, Balenciaga ovisnica u oversized jakni s rukavima do poda ili neustrašiva fajterica u Matrix lakiranoj robot jakni?
Čini se da je isto pitanje mučilo i francuskog pisca Hervéa Le Telliera, autora hit-knjige ‘Anomalija‘. A kako i ne bi kada nam je autor postavio vrlo smjelo pitanje – što biste učinili da se i vi jednoga dana kao putnici iz aviona na relaciji Pariz – New York zbog male pogreške u vremenu i prostoru morate susreti s vlastitim dvojnikom, tj. osobnim klonom koji je pljunuti vi samo šest mjeseci stariji? Ono što je bila samo smjela hipoteza u ovom romanu, na Guccijevoj modnoj reviji u rujnu 2022. godine bila je stvarnost jer je, sada već bivši glavni modni dizajner Alessandro Michele, na pistu poslao 78 blizanaca.
Izvolite, dokaz o vašem apsolutno nezamjenjivom stilu
Hm, možda je doista krajnje vrijeme da prihvatimo tezu da smo nakon gotovo dva desetljeća na društvenim mrežama vjerojatno malčice i postali površniji, ali itekako senzibilniji i složeniji te da smo, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, doslovno dobili i drugu kožu. Baš kao junaci iz igrica koje odijevamo u dizajnerske ‘skins’ s potpisom Guccija, Louisa Vuittona ili Balenciage. Ili klasičnijim rječnikom – da smo itekako postali svjesni da uz vidljivu kožu imamo i ono što dermatolozi zovu fascija (nešto kao unutarnja koža).
A najveći od svih paradoksa je možda taj da nas upravo te kontradiktornosti – kombinacije vatre i leda, dobrog i lošeg stila, uzbudljivih i dosadnih modnih dodataka čine tako ljudskima. Ma što sve umjetne inteligencije vrle budućnosti mislile o našem stilu, karakteru ili psihi… I stoga, svog digitalnog dvojnika pod ruku i van u pravi život.
Naslovni video: Shutterstock
