Ako bismo morali tražiti fotografiju žena koja bi savršeno opisala početak tisućljeća i ušla u neku kanonsku sliku ideala ljepote, to bi definitivno bila fotografija Monice Bellucci koju je talijanski fotograf Gian Paolo Barbieri 2001. snimio za GQ kalendar. Monica pozira u gotovo prozirnoj haljini Dolce & Gabbana, vrlo samouvjerenog i opuštenog stava, u ustima ima cigaretu, a jednom rukom popravlja naramenicu grudnjaka. Sjećam se dobro te slike s kalendara jer je to bila jedna od najskidanijih ili, ako ćemo pošteno, potkradanijih fotografija.
Toliko je bila moćna i očaravajuća da je ovu vrstu Milske Venere za 21. stoljeće svatko htio na svom zidu, ekranu kompjutera ili, zašto ne, u magazinu. A nemilice je zbunila i jednog IT-jevca koji je došao u redakciju te izjavio da ne razumije zašto cure na ekranima drže polugole žene? Tada mu nismo znale reći ono što danas znamo nakon što smo odgledali sjajan dokumentarac ‘Gian Paolo Barbieri – čovjek i ljepota’ o jednom od najvećih talijanskih fotografa. Naime, pišući Goetheu pismo Bettina Bretano vrlo slikovito kaže – “Ako svijet jednoga dana bude doista gorio kao dvorac od papira – umjetnost i ljepota će biti posljednje žive iskrice koje će ući u Božje kraljevstvo.”
Pa ako ćemo povjerovati u ovu teoriju, onda će Gian Paolo Barbieri ući prvi na ta vrata, jer koliko se taj čovjek nalovio i nasnimao ljepote. Iako je možda ljubiteljima mode najpoznatiji po fantastičnim fotografijama koje je 15 godina snimao za Vogue magazin ili kao Armanijev fotograf, bilo bi nepošteno reći da je Gian samo modni fotograf, jer njegove fotografije nisu samo trendi slike haljina koje treba brže-bolje prodati nego nekoliko ideja na okupu.
To nije samo fotka haljine! To je skup ideja!
Primjerice, žena snimljena s leđa u Ferre haljini je ujedno i DNK prikaz brenda koji je sav sazdan od voluminoznih i geometrijskih linija, a misteriozne sjene svjedoči o svim tim slojevima i tajnama koje tek trebamo razotkriti. Tko zna, možda i onu da svijet nikada nije običan, a kamoli crn ili bijel, a da se ne bi mogao transformirati u nešto nestvarno lijepo i onirično.
No kakav bi to bio dokumentarac da u njemu nema i malo drame pa se tako i bivši model Bernadeta Barzini pita – nije li Gian Paolo malo previše forsirao nestvarnu ljepotu pretvarajući žene u boginje, Danteove Beatrice, veličajući njihovu ljepotu i grandezzu do neviđenih razmjera pa smo možda na tren zaboravili stvarnost. Uostalom, ako imate pred sobom jednu Monicu Bellucci, a koja je sama po sebi, kako kaže jedna kolekcionarka – sila prirode, treba li možda ona sada biti još puno ljepša?
Čudesna ljepota kao stvarnost
Uostalom, takav je bio i klijent, a takva su bila i vremena, jer što je drugo Vogue već stoljećima nego ulaznica za neki bolji svijet koji postoji samo u mašti. No Gian Paolo ne samo što je snimao moćne fotografije koje su izgledale kao da su ispale s Olimpa nego je doslovce i režirao mini filmove od fotografija. Kada bi došao na set odmah bi znao kakvu priču mora ispričati, kakvu emociju dočarati, kako će stvoriti užitak, a kako iz gledatelja izmamiti uzdah ili suze. Ta imao je prilike družiti se s Fellinijem i gledati iz bliza kako rade najbolji.
Čudesna moć polaroida
I baš kada smo pomislili što će biti s Barbierijem kada vrijeme supermodela i nedostižnih boginja završi, a Vogue mu nakon 15 godina otkaže suradnju, dogodilo se čudo, jer njegov talent se tek tada do kraja mogao rasplamsati. Slikovito rečeno Barbieri se od modnog fotografa pretvorio u Gauguina, otputovao na Tahiti i Sejšele i tamo svojim fotoaparatom bilježio prirodu, lokalno stanovništvo, nastambe na vodi, kornjače, rakove, čudesno plastične oblake kakve ne bi mogao konstruirati niti Gianfranco Ferre. A među prvima je shvatio moć tetovaža te kako slikarije na tijelu nisu ništa drugo nego vrste haljina i kodiranog jezika.
Kradljivci ljepote mole za pomilovanje
Svijet koji je stvarao bio je tako čudesan, pogotovo ako bi ga bilježio polaroidima koji se ne mogu reproducirati u beskraj da su i urednici izdavačke kuće Taschen ostali bez teksta i brže bolje počeli tiskati njegove knjige fotografija kao što je ona “Madagaskar“. A i kolekcionari diljem svijeta se više nisu mogli odlučiti bi li prije investirali u njegove kultne modne fotografije, nadrealne prikaze cvijeća ili interpretacije Shakespeareovih junaka.
No u koju god se njegovu seriju fotografija zaljubili, ostaje činjenica da je ona lagana optužba iz dokumentaraca – da Barbieri snima samo nerealne, pomalo artificijelne i pomno režirane prizore s godinama pobijena, jer sudeći prema njegovim radovima svakodnevna ljepota je doista čudesna i nadrealno lijepa. I posve je nebitno imate li pred sobom imate jednu boginju, raka ili kornjaču. A i mi se sada, eto, toplo nadamo da će se na kroz ona vrata kraljevstva uz ljepotu i umjetnost provući i svi oni sitni lopovi koji su riskirali tužbe, ugled i radna mjesta, kradući iz godine u godinu Barbierijevu ljepotu.
Ovaj sjajan dokumentarac možete pogledati do 6. 11. na adresi: ondemand.kinomeetingpoint.ba
