Kažu da su slučajni susreti u avionu jedni od najiskrenijih te da se čovjek puno lakše otvara potpunim strancima gore pod oblacima nego prijateljima na zemlji. Možda je i stoga Peter Lindbergh bio brutalno iskren kada mu je jedan direktor velike kozmetičke kuće zahvalio na predivnim fotografijama koje je čuveni njemački fotograf snimio za njegovu kompaniju prije nekoliko godina. “Ne razumijem o čemu pričate. Kladim se da vi moju fotografiju niste ni vidjeli”, odgovorio je iskreno Peter. No kada se direktor malo smeo, Peter je pojasnio da je njegova fotografija morala proći niz od 50 ljudi, a da je i svaki treći čovjek imao primjedbu što bi se sve na fotki moglo doraditi, promijeniti, klonirati, izbrisati, stanjiti, te na kraju fotografija više nije izgledala isto.
Gdje je nestala senzualna i prirodna ljepota?
Ne znamo koliko je ljudi prošla Vogue naslovnica sa supermodelima, ali činjenica je da su mnogi primijetili da je na njoj bilo previše Photoshopa, a premalo senzualne ljepote kakva je doslovce emanirala s Lindberghove naslovnice magazina Vogue iz 2000. godine. I doista, na stotine je članaka napisano na temu zašto se to vrijeme više nikada ne može vratiti, što se sve u međuvremenu promijenilo – vrijeme, mi, načini na koje gledamo slike (prvenstveno naše oko koje više nema vremena zastati i percipirati kakvu nepravilnost).
No, malo je bilo onih koji bi objasnili u kakvoj su vezi body diversity i body positivity trend s Photoshopom, filterima koji drastično mijenjaju nečiji izgled te maramama? Ta sjećate se još jedne Vogue naslovnice na kojoj su Lindi Evangelisti maramama photoshopirali lice, želeći time sakriti višak kila. No, kako stvari stoje talijanski Vogue je odlučio ispraviti ovu nepravdu te pokazati kako je to kada supermodeli stare sa stilom te gdje je nestala ona senzualnost s početka tisućljeća.
38 Vogue naslovnica
Ne moramo sjediti u avionu pa da nekome iskreno kažemo da smatramo da je slavna petorka supermodela malo previše uzak pojam te da je u svemiru idola bilo još divnih i očaravajućih modela koje smo obožavali, a jedna od, usudili bismo se reći ikona senzualne i eterične ljepote je bila glumica, producentica i redateljica Isabella Rossellini, koja se pojavila na 38 Vogue naslovnica diljem svijeta. No, nije Vogue jedini brend koji je prepoznao Isabellin talent i autentičnu ljepotu – sofisticiran stil i eleganciju koju cijelo ovo vrijeme nosi na posve prirodan i šarmantan način, budući da je i njena suradnja s Lancômeom ove godine napunila 30 godina.
Od Plavog baršuna do Madonnine knjige ‘Seks’
Isabella Rossellini rođena je 18. lipnja 1952. godine u Rimu, a već od najranijih dana je imala sreće upoznati svijet umjetnosti i filma iz krupnog kadra jer su joj roditelji bili talijanski redatelj Roberto Rossellini i švedska glumice Ingrid Bergman. No, nakon što je završila studij književnosti i drame na Sveučilištu u Rimu, bacila se u glumačke vode. Njezina karijera započela je 1976. godine na televiziji kada se pojavila u emisiji “L’altra domenica” u kojoj je briljirala uz Renza Arborea, a ostalo je povijest, jer uslijedili su kultni filmovi ‘Blue Velvet’, ‘Death Becomes Her’, ‘Crime of the Century’, ‘Joy’, ‘Ljubavnici’. A kada nije snimala sjajne filmove ili furala s njihovim redateljima, pojavila se i u Madonninoj knjizi ‘Sex’ te glazbenom spotu ‘Erotica’.
Green Porno
No, ovdje njenoj znatiželji i želji za učenjem i otkrivanjem svijeta nije kraj, jer 2008. godine Isabella je stekla diplomu iz biologije i pčelarstva na Sveučilištu Harvard. A njezin interes za prirodne znanosti rezultirao je snimanjem dokumentaraca kao što su “Green Porno” i “Seduce Me,” koji istražuju ponašanje životinja na humorističan i edukativan način. No ono što najviše fascinira je činjenica se Isabella nije nikada bojala izaći iz dobro znanih okvira glume i modelinga te se je okušala i u pisanju knjiga, umjetničkim izložbama i aktivističkim akcijama koje su se borile za prava životinja.
Nije stoga čudno da je priliku da snimi talijansku Vogue naslovnicu s talentiranom ikonom dobila upravo mlada malajska fotografkinja Zhong Lin, čiji rad varira između stvarnog i nadrealnog. “Izuzetno sam sretna i počašćena što sam imala priliku snimati Isabellu Rossellini, umjetnicu koja je bila inspiracija tolikim djevojkama i ženama. A gledajući ove fotografije, doslovno imam osjećaj da njene oči same pričaju priče i ne manje bitno – da će svijet koji nam nudi previše nerealnih perspektiva itekako znati cijeniti i malo realizma.”
