Lito ide mala… a s njim i vječna borba s upornim dlakama. Kao osoba svijetle puti i guste, gotovo crne kose i dlakavih nogu znam podosta o sukobu društvenih i vlastitih očekivanja te britvice, voska, depilacijske kreme, pincete, šećerne paste – odaberite svog ratnika.
Prvi put
S depilacijom sam krenula negdje na prijelazu između osnovne i srednje škole, kad su se pod odmorima i na školskom igralištu mogli čuti zavjerenički razgovori među curama, od onih „pionirki“ koje su „već isprobale kremu za depilaciju“ do „ona još nije obrijala dlake ispod pazuha“.
Da, društveni pritisak se osjećao, ali i iščekivao s uzbuđenjem, kao potvrda da smo i mi ušle u to društvo pubertetlija, korak bliže odrasloj dobi.
Moj „prvi put“ rješavanja dlaka bio je s trakama s voskom, kada se cijela obitelj, uključujući i psa, sjatila u moju sobu tražeći izvor jauka i kuknjave. I svatko tko kaže da s vremenom bol splašnjava je lažljivica, barem iz mog iskustva.
Od kamenih britvica do lasera
Jedan veliki korak u životu cure u pubertetu mali je u povijesti čovječanstva. Ljudi su uklanjali dlačice od prethistorije, ponekad i bolnijim metodama poput „žiletima“ napravljenim od školjki ili kamena.
Motivi su često bili higijenski, kako bi se riješili nametnika koji su se u dlakama gnijezdili, a kasnije i statusni. Drevni Egipćani i Egipćanke svoje su dlačice uklanjali voskom, šećernom pastom ili pincetom napravljenom od školjki, a svećenici su glatkim tijelima željeli pokazati čistoću svog tijela bogovima.
U Rimskom Carstvu glatka, depilirana koža bila je simbol statusa, a neželjene dlake uklanjale su i žene i muškarci.
Teoretičar evolucije Charles Darwin smatrao je da je manjak dlaka na tijelu pokazatelj kasnijeg evolucijskog stadija, a neki su kasniji medicinski stručnjaci dlakavost pokušavali povezati raznim patologijama, uključujući i kriminalne, a takve su konotacije bile posebice usmjerene na žene.
Prve britvice više nalik onima kakve poznajemo pojavile su se u 18. stoljeću, a Gillette je prvu modernu dizajnirao 1880., namijenjenu isprva samo muškarcima. Oglašavanje usmjereno na žene krenulo je tridesetak godina kasnije: Harpers’ Bazaar bio je prvi magazin koji je 1915. uklanjanje dlačica ispod pazuha „nužnošću“.
Žene su počele masovnije uklanjati dlačice nakon Drugog svjetskog rata i to zbog nedostatka najlonki, zbog čega su bile primorane pokazivati gole noge. Šezdesetih su se pojavile prve trake s voskom za depilaciju, ali i prvi laseri, a sa sve manjim bikinijima, područja tijela koja su se depilirala postajala su sve veća.
Pa ipak, na brojnim fotografijama iz tog razdoblja možemo vidjeti da je depilacija ipak bila opcionalna i ne mainstream kakvom svjedočimo danas. Sophia Loren nije bila ništa manje seks simbol pedesetih i šezdesetih dok je senzualno podizala ruke ispod kojih su virile pazušne dlačice. Dok je ista scena s Julijom Roberts na premijeri „Notting Hilla“ 1999. sablaznila javnost i dala trač časopisima pregršt materijala…
Trendovi u uklanjanju dlačica postali su gotovo pa megalomanski kad su devedesetih počeli zahtijevati praktički (pretpubertetsko) tijelo bez dlačica, pa su u modu došle brazilske depilacije i brižno oblikovanje bikini zone.
Kome se nije urezala u pamćenje scena u kojoj Carrie u seriji „Seks i grad“ odlazi na brazilsku depilaciju? Ili reklamna kampanja iz ere Toma Forda koja se danas nikako ne bi mogla dogoditi: muški model ženskom „frizira“ pubične dlake u obliku Guccijeva loga.
Glatka ili “pikava”
Čak i ako ne poznajemo povijest depiliranja već samo promotrimo noge u kratkim hlačama ili na plaži, očito je da je imperativ uklanjanja dlačica još jedan oblik opresije nad ženama i pokazatelj dvostrukih standarda.
Jer dok muškarci na plaži ponosno sunčaju svoja leđa na kojima povjetarac mrsi dlačice, žene se promatraju pod povećalom i stresiraju zbog onih par dlaka koje su previdjele prolazeći britvicom. Britvicom, koju usput budi rečeno, zbog „pink tax-a“ plaćaju više nego što muškarci plaćaju svoje.
Pa jesu li onda dlakavi pazusi čin otpora, a glatke noge znak podčinjavanja patrijarhatu i kapitalizmu? Ili se možemo riješiti dlaka i dalje biti dobre feministice? S obzirom na to da svaka žena treba imati pravo na izbor, za ženska prava možemo se boriti i glatke i “pikave”.
Osobno biram ovo prvo, jer za mene osobno (i ne morate se složiti sa mnom) nema boljeg osjećaja od navlačenja traperica na depilirane noge.
A nakon godina borbe s dlakama britvicama (koje ih uklone na ravno par sati dok opet ne bi počele rasti), kremama koje iritiraju kožu i voskom koji boli, uraslim dlakama zbog kojih sam znala završiti i na antibioticima, uložila sam u laser o kojem sam spremna pričati hvalospjeve svakome tko bi to htio slušati. Svjesna sam da za mnoge to nije izvediva ili poželjna opcija, pa je sasvim je ok ako to ne želite slušati i puštate svoje da vijore na vjetru.
Oslobađajući je osjećaj ne misliti i ne baviti se dlakama, bilo da ste ih se trajno riješili ili ste ih odlučili trajno ignorirati. Ili ste se „zaboravili“ pa podigli ruke u topiću bez rukava, a već par dana niste onuda prošli britvicom… nikog ne bi trebalo biti briga, pa ni vas.
Naslovni vizual: Unsplash / Dainis Graveris
