Kada je u seriji ‘The Marvelous Mrs. Maisel’ Rose Weissman odlučila svoju mudrost i pronicljivost usmjeriti prema karijeri u Kupidovoj službi i postati ono što je u židovskoj kulturi poznato kao shadchan, zamjerivši se pritom svim ostalim ženama iz iste branše koje teritorij na kojem operiraju nastoje obraniti po svaku cijenu, njezin se karijerni odabir mnogim gledateljima učinio pomalo neobičan. U stvarnosti je bio daleko od toga. Spajanje ljubavnih parova drevna je tradicija u mnogim kulturama, a posebno u židovskoj u kojoj se baš svatko smatra pozvanim okušati se kao shadchan ili na hrvatskom provodadžija. I jedna digresija samo: zar je moguće da se nitko od jezikoslovaca i autora novotvorenica nije sjetio pronaći neku nježniju i elegantniju riječ za ovu plemenitu profesiju?
Ajmo sudbinu prepustiti u ruke umjetne inteligencije
Otkako je svijeta i vijeka, ljubav je u fokusu baš svake civilizacije, na ovaj ili onaj način, pa ne iznenađuju beskrajni pokušaji da se ljudima olakša put da je pronađu. U vremenu u kojemu je 14% onih što kreću na plovidbu bračnim vodama svoje partnere upoznalo na nekoj od dating aplikacija, a gotovo polovica onih koji su još uvijek single iste koristi redovito ili povremeno u nadi da će naletjeti na srodnu dušu, bilo je samo pitanje trenutka kada će se netko sjetiti sudbinu zaljubljivanja prepustiti u ruke umjetne inteligencije iliti računalnih programa i algoritama, a studija objavljena u časopisu ‘Personality and Social Psychology Review’ učinila je upravo to.
Autor studije – dr. Daniel Conroy-Beam, odabrao je 191 ljubavni par te kreirao 382 profila, a zatim je upogonio četiri računalna modela koja je programirao, ne bi li doznao mogu li doista predvidjeti tko se s kim slaže u stvarnom životu. Od četiriju modela utemeljenih na teorijama iz znanstvene literature o tome kako nastaju ljubavni parovi, najuspješniji se pokazao onaj treći pod imenom ‘Invest if they like me back’, a koji je imao uspješnost od 46%.
Budućnost slučajnih susreta
Model utemeljen na modernoj evolucijskoj teoriji koji je istovremeno integrirao osnovna bihevioristička načela možda nekome ne djeluje kao da ima provodadžijskih kod utkan u svoj program, no kada se sjetimo da bi spajanje potencijalnih parova pukom slučajnošću imalo uspješnost od tek 2%, teška srca mu moramo dati nešto vjerodostojnosti.
Ne znamo kako se točno mjeri sreća, ali zanimljivo je da su oni parovi koje su algoritmi uspjeli ponovno spojiti bili zadovoljniji vezom u stvarnom životu od onih koje algoritam nije prepoznao kao kompatibilne, a što implicira da ovi potoni očito nisu bili najbolji izbor jedno za drugo. Nisku uspješnost najuspješnijeg modela koja to zapravo nije, autor studije objasnio je prirodom samih modela koje je opisao kao osnovne prikaze koje izbor partnera čine ograničenima i vođenima mnogim procesima koje je gotovo nemoguće obuhvatiti samo jednim modelom.
Nama se ipak čini da je do onog ‘je ne sais quoi’ elementa zaljubljivanja koji se ne može prevesti na računalni program, već mooožda eventualno uz pomoć intuicije namirisati od kakvog provodadžije, a u koji smo se nebrojeno puto puta svi sami uvjerili, kada bi naše tvrdoglavo srce, razumu u inat, napravilo neke samo njemu logične i shvatljive poteze. A što se računala tiče, možda se nisu pokazali kao talentirani matchmakeri, ali bismo svakako trebali razmotriti njihov potencijal matchbreakera.
Naslovna fotografija: Shutterstock
