S obzirom na to da mi ljudi i bogomoljke dijelimo zajedničkog pretka, poznatijeg kao LUCA, odnosno last universal common ancestor, nema razloga zašto stvari ne bi funkcionirale isto kod jednih i drugih. Dopustite mi da izložim ideju uz pomoć jednog od gorućih problema današnjice – s jedne strane političari zapadnog svijeta upozoravaju na alarmantno niske stope nataliteta, s druge strane mladi ljudi ističu kako je sve teže odlučiti se na roditeljstvo zbog sve nižeg životnog standarda. No rješenje postoji i nadohvat je ruke – žene, pojedite svoje muškarce! Ako mogu bogomoljke, zašto ne bismo mogle i mi?! Tim činom osigurat ćete: a) potomstvo, b) hranu za spomenuto potomstvo i sebe, c) samostalnost. Sada je vrijeme da mi zahvalite, upravo sam riješila 3 ozbiljna problema jednim potezom – stopa nataliteta će porasti, problemu niskog životnog standarda doskočit ćete na iznimno inovativan način, a u svemu tome (p)ostat ćete feministička ikona. Nema na čemu!
Lobster Theory
Ako ste čitajući ovo zaključili da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu i zapitali se zašto mi je uopće dan medijski prostor za iznošenje ovakvih piz…neistina, odahnite. Nisam se pogubila, jednostavno me zanimalo kako je to ugledati se na Jordana Petersona. Ako gospodin Peterson cijelo svoje učenje može temeljiti na jastozima, zašto ja ne bih mogla na bogomoljkama? Princip je identičan. Za slučaj da niste upoznati s „Lobster Theory“, objašnjenje slijedi, no upozoravam vas da za razliku od moje teorije, njegova nije temeljena na satiri.
Zašto mužjaci pribjegavaju agresivnom ponašanju
Proučavajući jastoge, zamijećeno je da mužjaci pribjegavaju agresivnom ponašanju kako bi se izborili za oskudne resurse te istovremeno privukli ženke. Također, utvrđeno je da najagresivniji među muškim jastozima imaju najveće razine serotonina u organizmu, stoga se oni koji su ‘izgubili borbu’ smatraju depresivnima. Petersonu je takvo opažanje bilo i više nego dovoljno da izvuče sljedeći zaključak – ukoliko ste muškarac koji se iz bilo kojeg razloga u posljednje vrijeme osjeća potišteno, zabrinuto ili kao da vam stvari baš ne idu po planu, rješenje je jednostavno – postanite agresivniji. Laički rečeno emocije su za pi*kice, man the fu*k up!Izloženu je tezu Peterson branio oslanjanjem na znanstvene dokaze o posljednjem univerzalnom zajedničkom pretku (LUCA), odnosno prastanici koju evolucijski biolozi smatraju odgovornom za razvitak svih živih organizama na Zemlji. Jastozi i mi, dakle, dijelimo pretka te smo genetski dovoljno slični kako bi se ponašanje jednih moglo kvalitetno i ispravno objasniti ponašanjem ovih drugih.
Alfa-idila na najjače
Za daljnju ilustraciju opisane teze te osobnog mišljenja da ona drži vodu otprilike kao cjediljka za tjesteninu poslužit ću se serijom „Las viudas de los jueves“. Radnja prati nekoliko alfa-jastoga u ljudskom obliku koji dane svojih iznimno uspješnih života provode unutar zatvorenog elitnog naselja, daleko od briga i nedaća stvarnog (beta) svijeta. Oličenje su maskuliniteta kojim su vjerojatno i privukli svoje atraktivne (često usamljene i nesretne) partnerice. Prljavo su bogati, dakle, resursi uspješno osigurani. Imaju djecu, dakle, loza uspješno produljena. Alfa-idila. Problem nastaje u trenu u kojemu se, baš kao i svakome na svijetu, alfa-jastozima zaredaju određeni životni problemi, a oni na iste reagiraju na jedini način koji se u alfa-krugovima smatra prihvatljivim – agresijom.
Radikalna teorija: koliko su Mars i Venera slični?
Jedan od njih bijes iskaljuje na zaposlenicima, drugi odgojno šamara suprugu, treći pribjegava tantrumima na kojima bi pozavidio i trogodišnjak… shvatili ste uzorak. Suočeni sa životima na rubu rasula i kompletnim raspadom sustava vrijednosti, odlučuju se na krajnje dramatičan potez – zajednički suicid. Međutim, bila bi sramota da se sazna kako se alfa-jastozi nisu mogli nositi s pritiskom životnih nedaća, stoga se odlučuju na rješenje koje bi trebalo izgledati poput nezgode – ući će u bazen, a zatim će jedan od u struju uključenih aparata posve slučajno završiti s njima u vodi. Suprugama odšteta od životnog osiguranja, njima očuvan obraz od stigme muške depresije čak i u zagrobnom životu. Alfa-idila, zar ne?
Umjesto forsiranja alfa-ideologije, uspoređivanja s jastozima i kojekakvim sličnim nebulozama, što kažete na ideju da napokon prihvatimo kako mi, žene i muškarci, nismo toliko različiti? Što kažete na radikalnu teoriju da kao homo sapiensi dijelimo nemjerljivo više sličnosti jedini s drugima no što će muški dio homo sapiensa ikada dijeliti s nekakvim člankonošcem? Što ako bismo si međusobno priznali da u većini situacija proživljavamo slične emocije, dijelimo slične nade i želje, ali i strahove i sumnje? Što ako bismo uvidjeli da agresija kao ‘jedina prihvatljiva’ ekspresija muških emocija ne nudi rješenje problema već ga dodatno produbljuje?
Naslovni vizual: Canva; fotografija Lee Tomac: Sara Čolić
