„Može meni još dvije germknedle za van, molim vas? Pričekat ću ih na terasi, lovi me nikotinska kriza“, izrecitirala sam prije koji dan u restoranu s ustima još uvijek punim pohane piletine, a zatim upitala svoju lunch partnericu – „Ti nećeš ništa?“
„Tebi germknedle, meni Ozempic… Nekad te mrzim, znaš? Tko još živi na ugljikohidratima, a lakši je od pera?!“, odgovorila mi je kroz smijeh.
„Nemoj mi, molim te, reći da se planiraš bockati tom piz… Tko zna koliko to truje?!“, prokomentirala sam kraljevski samodopadno, uvlačeći dim koji uopće ne truje…
Moja lunch partnerica nema dijabetes i nije pretila. Krasi je tek koji kilogram viška i velika ljubav prema slatkome, jednako snažna kao moja prema nikotinu. Ali, ja posljedice svog poroka (za sada) ne osjećam, poput noja guram glavu u pijesak na sva ona upozorenja koja vrište s kutija cigareta i na fotkama senzualno otpuhujem dim u kameru ne bih li probudila unutarnju Kate Moss. Jako chic. Jako društveno prihvaćeno. Ovakva kakva jesam, prirodno lakša od pera, donedavno se nisam bavila promišljanjem o Ozempicu.
Svaka celebrity Ozempic transformacija na jedno bi mi uho ušla, a na drugo izašla, a svaki razgovor o tome kojemu sam svjedočila pretvarao se u pozadinski šum. Sve dok više nije bilo moguće ignorirati. Ozempic je počeo iskakati iz paštete. Ok, što se događa? Nismo li se napokon dogovorili da u svakome obliku tijela ima nešto lijepo? Znači li to da kao društvo sami sebe kolektivno gaslightamo zadnjih godina? Jesmo li mi mršavice opet (i dalje?) ‘in’? Zašto onda svi opet (i dalje?) hejtaju naše koščate ‘in’ stražnjice? Zašto, zaboga, i dalje koristimo izraz „in“ kada razgovaramo o ljudskim bićima?!
Vjerojatno nisam najbolja adresa za razgovor o Ozempicu, jer kao netko tko polovicu pohanog pileta dopunjava s dvije germknedle, a i dalje može prebrojati sva rebra, evidentno ne znam kako je to kada ljubav prema hrani počne udarati na samopouzdanje. S pravom biste me mogli optužiti za licemjerje otvorim li usta te započnem soliti pamet onima u čijoj se koži nikada nisam našla. I zato neću to učiniti.
Lunch partnerici te svima koje sam donedavno častila okretanjem očiju na sam spomen Ozempica ispričavam se na ignorantnosti. Sada vas shvaćam. Ok, i dalje ne znam kakav je osjećaj ‘debljati se od čaše vode’, ali znam da se ne bih protivila instant rješenju nekih vlastitih problema. Štoviše, kada bi za ono što me ponekad noćima drži budnom postojala neka verzija Ozempica, vjerujem da bih bila izbodena poput voodoo lutke. I zato oprostite. Lako je biti pametan za druge… Ali tko prizna, pola mu se prašta, zar ne?
Vi ćete mi, nadam se, oprostiti, ali čini mi se kako kao društvo nismo odviše skloni opraštanju, već jedva čekamo zariti kandže u neku novu ‘in’ žrtvu. Živjeli smo u size 0 eri, mrzili smo je, mrzili smo svaku mršavicu jer je nametala nerealne standarde, ali mrzili smo i svaku puniju jer „nothing tastes as good as skinny feels“. Živjeli smo u Kim K eri, mrzili smo je, mrzili smo svaku sa (prirodnim i neprirodnim) zanosnim oblinama jer je (opet) nametala nerealne standarde, ali mrzili smo i svaku ‘ravnu k’o daska’ jer nije bila dovoljno ženstvena. Živjeli smo u body positivity eri, ovo smo razdoblje navodno voljeli, ali gle čuda, mrzili smo svaku koja bi izjavila kako je zadovoljna vlastitim izgledom jer ‘nije to to’.
Sada smo, izgleda, u Ozempic eri i mrzimo svaku koja se odluči na to, jer kako već nije naučila da je ‘in’ biti zadovoljna sobom nego opet ljepotu mjeri u kilogramima?! Mrzimo mršavice koje vole što su mršave. Mrzimo punašne koje vole što su punije. Mrzimo mršavice koje se pokušavaju udebljati. Mrzimo punašne koje pokušavaju smršaviti. Mrzimo one u sredini jer su tako basic i ni po čemu se ne ističu. Šou.
Na stupu srama trenutno se nalazi Ozempic, jednako kao što su se donedavno nalazile estetske korekcije i plastična kirurgija. Jedni drugima smješkali smo se u lice i dijelili komplimente šakom i kapom, a istovremeno ispod glasa komentirali „Jel’ kužiš kak’ je zbotoksirala čelo? Pa obrve joj se uopće ne miču. A tek taj nos… devijacija septuma, mo’š mislit’!“ Sada se jednako ophodimo prema svakoj za koju posumnjamo kako vitku liniju duguje Ozempicu, pa u čudu (ne)podižemo botoksirane obrve i šutke osuđujemo. Je li problem u ‘umjetnom’ dolaženju do željenih rezultata? Ako jest, gdje povući granicu?
Bojanje kose, trajna šminka, manikura, tetovaže… Što ćemo s tim? Je li ‘plavuša iz bočice’ zaista kompetentna osuditi nečije ‘umjetno vitko’ tijelo? Uostalom, kada bi korijen problema istinski ležao u ‘neprirodnim’ modifikacijama izgleda tada ne bismo imali problem sa ženama koje odabiru oldschool metode – teretana, prehrana, red, rad i disciplina. A vidi vraga, i njima imamo što za spočitati. Sjetite se samo Adele, žene koja je svojom slobodnom voljom, trudom i radom na sebi od girl next door postala seks-simbol, a javnost je iz toga zaključila kako bezobzirno izdaje svoj plus size tabor te postaje još jedna u nizu onih koje šalju pogrešnu poruku.
Kažu da bi beauty industrija propala kada bi žene shvatile koliko su lijepe u svojoj jedinstvenosti. Slažem se s time, ali nerealno je očekivati kako je itko od nas toliko čelično samopouzdan da ga baš nikada ne dotakne mišljenje okoline. Jesu li sva naša čačkanja po izgledu nuspojava trendova koji se rapidno smjenjuju ili u svemu postoji barem zrno slobode i toga da ono što mijenjamo, mijenjamo zbog sebe, a ne zbog drugih? Osobno biram vjerovati u ovo drugo, iako sam svjesna da je ponekad teško procijeniti što je uzrok, a što posljedica. Ipak, valja se prisjetiti one narodne – nije se rodio tko je svijetu ugodio, i zato you do you, babygirl. Cum grano salis, naravno!
