LEA TOMAC: Jesu li možda napadi panike i kriza došli s razlogom?

Lea Tomac
07.12.2025.

Životne krize nerijetko dovode do najjasnijih uvida te mnogi, vrlo vjerojatno upravo zbog toga, u najtežim trenucima osjećaju nešto nalik prosvjetljenju. Evo što se točno događa u našem tijelu i psihi u vrtlogu krize i kojim redoslijedom…

Kao velika zaljubljenica u „Game of Thrones“ gotovo nikada ne propuštam priliku ubaciti pokoju referencu na tu obožavanu seriju u svakodnevni život. Prolazeći kroz jedan od najizazovnijih životnih perioda, redovito sam si ponavljala „Chaos is not a pit. Chaos is a ladder.“ – umotvorinu planetarno popularnog antagonista Petyra Baelisha. Baelishov kaos bio je političke prirode, moj je osvanuo u obliku napadaja panike. Oni koje je sreća pomazila pa nikada nisu iskusili takvo što cijelu bi situaciju lako mogli okarakterizirati kao nevrijednu spomena, no svi mi koji smo se našli u raljama hiperventilacije, aritmija, neobjašnjivih vrtoglavica i osjećaja da nam tlo pod nogama propada, jako dobro znamo da napadaji panike imaju sposobnost zagorčati život do neviđenih razmjera. Potpuno normalni, svakodnevni, banalni zadaci najednom postaju izazov – odlazak u supermarket, čekanje u redu na blagajni, vožnja tramvajem, izlazak u klubove, druženja, studij, posao…

Nikada ne znate u kojem će trenu zvijer panike podići svoju ružnu glavu pa živite ili, preciznije rečeno, preživljavate u stanju kroničnoga grča. A energija curi na sve strane. Ne preostaje ništa drugo nego konzervirati je i usmjeriti isključivo ka onom najvrjednijem. Upravo tim činom dolazimo do onoga „Chaos is a ladder“ jer, ironično, krizna situacija koja nas je išamarala do besvijesti ujedno je učinila nešto nevjerojatno dobro – poput reflektora osvijetlila naše istinske prioritete.

Kaos je prilika za rast

Nešto na tragu chaos-is-a-ladder-mudrosti poručila mi je i terapeutkinja kojoj sam se svojedobno obratila za savjet. „Jednoga dana na sve ovo, koliko god ti trenutno teško bilo, gledat ćeš u pozitivnome svjetlu. Ovo će postati situacija koja te natjerala da naučiš slušati sebe, poštovati vlastite potrebe, želje i limite, ovo je taj famozni ‘osobni rast’ o kojem se raspravlja na sva zvona. Nitko nije rekao da je lijep i ugodan…“, izjavila je. Iskreno rečeno, u tom trenu imala sam tek neopisiv poriv poslati je u jedno mjesto. Kako bi, zaboga, nešto što mi je život okrenulo naglavce moglo postati pozitivno iskustvo?! Bila sam uvjerena da je ona ta kojoj treba pomoć, jednako koliko i meni… Ipak, na moje veliko, ali iznimno ugodno iznenađenje, s vremenom se pokazalo da je apsolutno znala što govori. Stopostotno u pravu, onako, u sridu.

Pucanje po šavovima i kriza

Kaos u kojem sam se našla zaista me natjerao da preispitam sve što sam znala, ili barem mislila da znam o sebi – ne zato što sam htjela već zato što alternative nije bilo. Vjerojatno ste čuli za tzv. leap of faith, metaforički skok u nepoznato pri kojem postoji tek nada da ćemo otkriti kako zapravo imamo krila? Međutim, rijetko tko skače iz suludo hrabre želje, većini se jednostavno izmakne tlo pod nogama te ne preostaje ništa drugo. Tek tad otkrivamo od čega smo uistinu sazdani i što nam je u životu važno.
U mirnim periodima skloni smo baviti se koječime, a životi nam vrve pozadinskim šumovima – ambicijama za koje uopće nismo sigurni da su naše, odnosima koje održavamo iz čiste navike, tuđim pritiscima, dramama, ‘trebanjima’ i ‘moranjima’. A onda se dogodi hladan tuš. Kaos. Pucanje po šavovima. Kriza. Ona velika. Ona koje nas dovodi do potpune dezintegracije te ne prestaje zapitkivati teška, no jedina istinski važna pitanja:

Živim li život u skladu s vlastitim vrijednostima?
Tko mi je zaista važan?
O čemu potajno sanjam, čemu se nadam?
Na što sve pristajem isključivo zbog drugih?
Koliko sam puta iznevjerio/iznevjerila sebe?
Tko sam kada se sve oko mene raspadne?

Tunnel vision

Velike životne krize gotovo su poput scene iz „Matrixa“, one u kojoj Neo spoznaje kod. Fasade i dekoracije nestaju, ostaje tek suština. Takvo što nije puka filozofska interpretacija već pojava potkrijepljena znanstvenim dokazima. Naime, u svakoj situaciji koju naš um interpretira kao prijetnju aktivira se tzv. tunnel vision, mentalni režim s jednim jedinim zadatkom – održati nas na životu. Riječ je o evolucijskoj prilagodbi koja je nekoć služila kao alat zaštite od predatora. Danas nas možda ne proganjaju divlje zvijeri, no zvijeri neke druge kategorije itekako su prisutne. Ozbiljne turbulencije unutar privatnih i poslovnih odnosa, zdravstvenog statusa, financijske stabilnosti i svega nalik tome dovode do nereguliranog živčanog sustava te kroničnih, alarmantno visokih razina adrenalina i kortizola.

Jednom kada je limit onoga što naše tijelo može izdržati prekoračen, aktivira se tunnel vision. Sve periferno se gasi, a naš evolucijom ugrađeni reflektor osvjetljava ono najvažnije.

Životne krize nerijetko dovode do najjasnijih uvida te mnogi, vrlo vjerojatno upravo zbog toga, u najtežim trenucima osjećaju nešto nalik prosvjetljenju.

Ne u kakvom mističnom smislu, već u posve sirovom, iskonskom. Najednom promatramo vlastiti život bez filtera.

Pozitivne promjene

Nije mi namjera romantizirati patnju i bol – posve je ljudski odmicati se od neugode, a koračati ka onom ugodnom. Međutim, nitko još nije otkrio kako proživjeti cijeli život u dolini meda i mlijeka, bez da nas ikada išta negativno okrzne. Bol, koliko god zastrašujuća bila, ponekad je katalizator pozitivne promjene. Psiholozi takvo što nazivaju posttraumatskim rastom – fenomenom uz pomoć kojega ne samo da bivamo ‘oporavljeni’ već i mudriji, odvažniji, vjerniji svom istinskom JA. Nije rijetkost da osobe baš u vrtlogu kaosa po prvi puta osjete jasnoću osobnih prioriteta, oslobađanje od tuđih očekivanja, dubinu i snagu za koju nisu ni znali da postoji te potpuno novu vrstu zahvalnosti. Posrijedi nije isprazna ‘samo misli pozitivno’ mantra, riječ je o iskustvu koje trese do temelja te nemilosrdno ruši sve ono suvišno i isprazno. Takvi se uvidi ne odvijaju unutar zone komfora, do njih dolazimo stojeći na rubu, imajući tek leap of faith kao opciju. Chaos is not a pit, chaos is a ladder… Što ako nas kaos nije progutao nego naprosto primorao na uspon koji zaslužujemo?

Vizuali: Canva, Unsplash+

Pročitaj više

Pravo na ranjivost

Ljubav kao muška sigurnosna mreža (i ostale istine koje ne želite čuti)

Riješite HSP test

Jesmo li kao društvo ušli u eru hiperosjetljivosti, kako se nositi s njom i zašto bismo konačno trebali prestati osjetljive ljude zvati mekušcima

Anatomija ljubavi

Helen Fisher, stručnjakinja za ljubav i antropologinja, godinama se pitala isto – kako se i zašto zaljubljujemo baš u određenu osobu, a na 6,9999 milijardi smo otporni i ne bi s njima ništa započeli niti na pustom otoku. Evo i odgovora…

Nećemo vam više lagati, jer najnovija istraživanja sve više dokazuju onu tezu da ljubavni algoritmi koji nam obećaju da će nam dok kažemo ‘seks’ pronaći ‘dovoljno savršenog partnera’ uglavnom ne funkcioniraju, jer ni ljudi ni sami ne znaju što žele. Pa kako će nam netko pomoći da nađemo partnera kada postoji tako velika nepodudarnost između onoga što ljudi misle da žele i onoga što im zapravo odgovara u stvarnom životu. I ne manje bitno, znači li to sada da bismo se ovog trena trebali maknuti s ekrana, jer potraga za online partnerom nam oduzima previše vremena, a šanse da će ona i uspjeti u stvarnosti su ionako daleko premalene?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.