“Brigitte Bardot je čisto umijeće. To kako je zavela cijeli svijet. No što se tiče njezinog talenta, ona je čista nula.” Tim riječima počinje mini-serija o svojedobno najpoznatijoj novinarki na svijetu koja je tijekom života intervjuirala sve same ikone – od svjetskih političara i revolucionara do modnih i filmskih zvijezda. Mlada Oriana sjedi za svojom pisaćom mašinom i bijesno tipka otrovne riječi o tadašnjoj ikoni seksipila BB jer je duboko u sebi frustrirana što su joj dodijelili „ženski posao“ – pisati o filmu, modi i tračevima. No kako će se u dominantno muškoj redakciji uopće nametnuti tako mlada da je pošalju na neki intervju s političarom? Možda da se okladi da će u šest dana otputovati u New York i u milanski list L’Europeo slavodobitno donijeti intervju s Marilyn Monroe.
Ajmo se okladiti u Merlinku
Doduše, i MM bi se mogla donekle usporediti s BB, no Oriana je već tada u Marilyn primijetila prve znakove otpora budući da se suprotstavila glavešinama i izborila za svoja autorska prava. Ako uspije, glavni urednik mora joj dati teme kojima se želi baviti. U suprotnom, pognut će glavu i tri godine pisati o Hollywoodu. Urednik je pomalo impresioniran, no kako će to sve uspjeti obaviti kada u New Yorku nikoga ne poznaje, engleski gotovo ne govori, a javne govornice jedino su mjesto koje joj može pomoći u lovu na Merlinku? Jedini način jest da doslovce shvati maksimu da je NY grad koji nikada ne spava i da u tih šest dana napravi takav rusvaj po njujorškim barovima, uredima i restoranima da američki novinari požele o ludoj talijanskoj novinarki napraviti prilog.
Za svađu sam uvijek raspoložena
A u međuvremenu se posvaditi sa svima koji joj se nađu na putu. Uostalom, kako kaže kolegi novinaru u avionu na letu za New York – ja sam za svađu uvijek raspoložena. A i teški poraz joj diše za vratom kada se vrati u Firencu, a da nije vidjela Monroe, a kamoli s njom razgovarala. No pravi borci nikada se ne predaju, zna Orianin tata, s kojim je kao mlada djevojka sudjelovala u partizanskim akcijama za vrijeme okupacije Firence te u kupusu na biciklu nosila skrivene bombe. “Zašto ne napišeš sama priču o tome kako si lovila Merlinku?” pita je tata. Neki će psihijatar godinama kasnije možda zaključiti da je upravo njezin otac bio glavni „krivac“ jer je odgojio djevojku koja se ničega ne boji i koja se ostatak života borila za istinu i pravdu. No i mama je učinila svoje, savjetujući kćer da se ne uda i da vidi svijet.
Priča o neuspjehu prvaka
Jer tek što je napisala svoj prvi članak iz Amerike, što bi Slaven Bilić rekao – o neuspjehu prvaka – čitatelji su poludjeli za njezinim člancima koji su bili zabavni, ali i brutalno iskreni. Bez floskula, bez ružičastih naočala i, okej, možda više fikcija nego novinarstvo. No njezin glas bio je svjež i originalan, što uspijeva samo rijetkima, tako da ju je redakcija poslala na šest mjeseci u Hollywood. Neka vrsta popravnog ispita i nagrade, pa da vidimo hoće li se djevojka snaći. Ali kako, k vragu, doći do zvijezda kada je sustav tako zatvoren, a novinarima je gotovo zabranjen ulaz na privatne partije o kojima želi pisati Oriana?
Kako do zvijezda bez pozivnice
Iako u pedesetim godinama prošlog stoljeća nije na glasu pravilo networkinga – da do svake osobe na svijetu možeš doći preko šest kontakata – Oriana ga već odavno ima u malom prstu. Smuca se u društvu prijateljice i prevoditeljice ispred crkvi, vrebajući zvijezde, žicajući kontakte i ulaznice. A jako dobro zna i za ono pravilo koje ćemo jednog dana zvati Uber-efekt – ako je nešto zabranjeno, ti to naprosto pregaziš i pojaviš se na partiju nepozvana. A još se i napiješ i padneš u bazen da te bolje zapamte. I držiš fige da se nekome od uštogljenih gostiju ipak svidiš. Na primjer vječnom zafrkantu Orsonu Wellesu, koji ima ženu Talijanku pa je oduševljen tvojim lucidnim i pomalo zajedljivim člancima koji nikoga ne štede, a još više onim prankovskim duhom.
Backstage Hollywooda
Nije stoga čudno da je serija članaka Oriane Fallaci, nastala u Hollywoodu, nosila naziv “Kroz ključanicu” i bila toliko popularna da je uskoro stigao i prvi ugovor za knjigu. Naravno, s predgovorom njezina najvećeg obožavatelja i prijatelja Orsona Wellesa. Iz današnje perspektive netko bi mogao reći da je Oriana cijelo to vrijeme, dok nije mogla doći do intervjua sa zvijezdama, radila na brendiranju sebe, no nitko ne može osporiti činjenicu da je backstage bio puno zabavniji i napetiji od intervjua sa slavnima. Posebice mutni poslovi paparazza i novinara trač-rubrike koji su željeli smjestiti Rocku Hudsonu. Kako zapravo funkcionira mašinerija proizvodnje starleta, koliko su već tada šefovi studija bili užasno toksični i kako im se Oriana suprotstavila pod cijenu posla.
Je li Jane Mansfield najavila Barbie
Gdje god se pojavila, Oriana je svojim rendgenskim pogledom razotkrivala mitove i laži. Možda ju je stoga posebno zabavio intervju s Jane Mansfield, koju je posjetila u njezinu domu koji je još u pedesetima izgledao kao hram Barbie. Pink zidovi, zavjese, gramofon, a ona polugola kaže: „Da bi osvojila Ameriku, žena ne treba koristiti mozak“, a Oriana je pita: „Dakle, sve je ovo planirano, baš kao u Hollywoodu?“
Toksična ljubav s fatalnim krajem
No jedna stvar koju ni Oriana nije mogla planirati jest to da će se ludo zaljubiti i da će zbog preintenzivnih osjećaja žrtvovati sve ono što joj je bitno. Ne u neku holivudsku zvijezdu, šefa studija pa ni osornog Franka Sinatru, kojeg mora intervjuirati ako želi zadržati posao, nego u kolegu s posla. I to onoga kojeg je prvi put upoznala u avionu za vrijeme prvog leta u New York i kojemu je rekla da je uvijek raspoložena za svađu. Posebice ako nasluti da je on privilegiran i da se nije morao, kao ona, rukama i nogama boriti za to da prati politička zbivanja u svijetu.
Ono što počinje kao kombinacija prijateljskih izlazaka i lagani flert završit će prvim seksom (Alfredo Pieroni je Oriani bio prvo seksualno iskustvo), a s vremenom će se pretvoriti u noćnu moru. I ono što bi se danas zvalo užasno toksična veza s fatalnim ishodom. Od spoznaje da Pieroni ima ljubavnice u Londonu, da se ne može intimno povezati s Orianom, da je ljubomoran na njezina spisateljska postignuća, da se ne može odlučiti bi li bio s njom ili ne, a što će sve kulminirati tragičnim događajima kao što su gubitak djeteta, pokušaj samoubojstva te boravak na psihijatriji.
Boravak na psihijatriji
“Izgubila sam sve ono što mi je bilo bitno”, kaže Oriana svom uredniku, koji joj je, da stvar bude gora, dao i otkaz jer su čuli da je završila na psihijatriji. “Izgubila sam muškarca kojeg sam voljela, dijete koje sam željela i volju za pisanjem. No po cijenu toga da ću biti usamljena, neću odustati od svojih snova i borit ću se za istinu”, kaže Oriana, koja u zadnjem kadru izlazi iz aviona. Teškom mukom prebrodila je sve prepreke, bombe koje su joj bacali pred noge i vezane ruke te odlučila otići u svijet.
Žene koje su kršile pravila patrijarhata
Iako njezina burna karijera, koju će obilježiti brojne kontroverze, tek sada počinje, serija se fokusira na formativne godine te pokušava prikazati i Orianinu nježnu i krhku stranu. Tko zna, možda su talijanski producenti nakon planetarnog uspjeha s knjigom i serijom “Genijalna prijateljica” zaključili da još ima prostora za priče koje se događaju u pedesetim i šezdesetim godinama, a posebice za snažne žene koje nisu htjele robovati patrijarhatu nego su igrale po svome, a znanje i pisanje pretvorile u svoje glavno oružje. No dok su se Lila i Lenu tijekom života opsesivno borile s toksičnim ljubavima i mafijom iz Napulja te prije svega željele biti neovisne i svoje, Oriana je otišla u zaraćene zemlje, oštrim perom prosuđivala predsjednike, a prije svega – borila se za ženska prava.
Žene u sjeni
Zanimljiva je scena kada Oriana, na dnu svoje karijere, mora napraviti reportažu o susretu hotelijera, a u dvorištu skuži da vrijedne žene potajno rade na Yves Saint Laurent kolekciji. No kada predloži intervju s talentiranim modnim velikanom, koji otkazuje intervjue pa zatim ništa pametno ne kaže, shvaća da zapravo iza svakog velikog dizajnera stoje još veće žene koje godinama sjede i rade u sjeni. Ili kada konačno, kao najpoznatija novinarka na svijetu, dođe do prilike da intervjuira Marilyn Monroe, u stanu zatekne njezina muža Arthura Millera, koji joj tužno saopći da je njegova žena ipak ostala u bolnici jer se nešto zakompliciralo (iako je prava istina da je izgubila dijete). Oriana na kraju opet piše na svojoj pisaćoj mašini Lettera – da ne zavidi Monroe na njenim oblinama nego Arthuru Milleru.
Iako je tijekom života napisala brojne knjige – kod nas su bile najpopularnije Pismo nerođenom djetetu (moralna borba s abortusom koji si nikada nije oprostila) i Čovjek (inspirirano ljubavnom vezom s grčkim pjesnikom, revolucionarom Alexandrosom Panagoulisom, koji je pokušao atentat na grčkog diktatora Georgiosa Papadopoulosa, završio u zatvoru i umro u prometnoj nesreći), Amen i ništa (ratna reportaža iz Vijetnama) – postala je najpoznatija kao feministica i kontroverzna novinarka koja je mnoge predsjednike, vođe i generale doslovce natjerala da kažu i ono što nisu željeli reći. I da je zamrze do kraja života. Iako je činjenica i da je feministice do kraja nisu prihvatile zbog ponekih duboko problematičnih stavova.
Bacila je diktafon na Muhammada Alija, Henry Kissinger je govorio da je intervju s njom bio najgori svih vremena, a dok je razgovarala s iranskim ajatolahom Homejnijem zbacila je čador dok ga je ispitivala o ženskim pravima. “Nisam intervjuirala samo Hitlera i Staljina”, govorila je. No najteže je stradala tijekom demonstracija u vrijeme Olimpijskih igara u Meksiku 1968., kada ju je vojska teško ranila. Smatrana je mrtvom, no kada je prebačena u mrtvačnicu, primijetili su da još diše.
Život piše romane i serije
Seriju izvorno nazvanu Miss Fallaci su producirale kuće VIS i Minerva Pictures u suradnji s talijanskom tvrtkom RedString. Minerva je dobila poseban zamah kada ju je dokapitalizirao Santo Versace. TV priča u šest epizoda s Miriam Leone u glavnoj ulozi temelji se na stvarnim događajima iz Fallaciinih prvih knjiga – The Seven Sins of Hollywood, Voyage to America, Penelope at War i The Useless Sex, objavljenih u izdanju Rizzolija. No posebno upada u oči činjenica da je emitirana na hrvatskoj televiziji netom nakon smrti Brigitte Bardot, koja čak nije dobila ni svojih pet minuta (ako ne računamo da je mjesec dana nakon njene smrti prikazan film I Bog stvori ženu).
Iako je njezina karijera puna problematičnih dijelova i ništa nije crno ni bijelo, a kamoli fake-ružičasto kao u mansionu Jane Mansfield, možda je najtužnija činjenica ta da je na kraju skončala poput Brigitte Bardot. Kao da je na početku karijere sama sebi ispisala epitaf jer je u poznim godinama razvila vrlo problematične stavove o drugim vjeroispovijestima, a posebice o islamu, koji nije razlikovala od radikalnih skupina, te o istospolnoj ljubavi. No koliko god obje bile uspješne, kao pop-kulturne i intelektualne bombe te kao ikone feminizma u pedesetima i šezdesetima, kada su na tren doista činilo da najavljuju neko novo doba, izgleda da su, unatoč javnoj moći, ostale zarobljene u vlastitim kontradikcijama.
