Inače nisam pretjerano oduševljena novim značajkama društvenih mreža – „Insta-bilješke“ nikada mi nisu sjele jer sve svoje misli nisam u stanju ugurati u jednu rečenicu, od „Insta-karte“ lovi me jeza, a „Insta-instants“ počastio me naglim buđenjem u 6 uz panični poziv prijatelja i molbu da provjerim je li neplanirano i pripito objavio nimalo laskavu fotku. Ipak, jedan me novitet gotovo svakodnevno oduševljava – automatska „AI sadržaj“ oznaka. U eri dezinformacija i lažnoga sadržaja te dvije riječi mogu biti od pomoći, no iza mog oduševljenja ovaj put ne stoje etika, moral ili bilo što uzvišeno već dobra stara ljudska sitničavost. Iz dana u dan promatram slike (slike, ne fotografije) bajkovitih obala, ekstravagantnih večera, bijesnih voznih parkova, blještavog nakita, isklesanih figura, lica bez pora praćenih opisima o uživanju u životu i svim ljepotama koje ih okružuju (#blessed) i ne mogu se ne nasmijati jer znam da uživaju jednako kao i ja koja se na zagrebačkih +38 pokušava ne stopiti s asfaltom. Pitam se znaju li da iznad svake takve objave stoje one dvije malene „AI sadržaj“ riječi?
Jednako tako, znam da nisam jedina koja osjeća pozamašan zamor tom pojavom jer dok jedan dio populacije objavljuje šestoprstne kreature i nada se da nitko neće primijetiti, drugi se dio već okrenuo novom trendu opisanom kao „ljudski izgled ponovno je in“. Priznajem, i to me nasmijalo. Možemo li u stvarnosti izgledati ikako drugačije nego ljudski? Treba li to uistinu prozvati trendom? No dobro, shvaćam poantu, i ako pore, bore, asimetrične osmijehe i fotografije (ne slike) moramo proglasiti trendom kako bismo stali na kraj poplavi uncanny valley sličica, neka bude.
Jesmo li konačno prigrlili nesavršenost
Prvi šapat tog ljudsko-je-in trenda donijela je Aimee Lou Wood kada nam se u trećoj sezoni Bijelog lotosa osmjehnula nimalo Colgate osmijehom, a mi smo, vidi vraga, shvatili da žena može biti lijepa, privlačna, karizmatična, zanimljiva čak i kad nije po špranci. Zatim su uslijedila modna događanja koja su, prigrlivši nesavršenosti, pomogla uzdići ih do statusa trenda te u posljednje vrijeme pistama šeću žene razbarušene kose, neprikrivenih akni i razmazane šminke. Sam Visser, pariški vizažist, ne skriva oduševljenje trendom te u jednom od intervjua pojašnjava da je smisao šminke oduvijek bio istaknuti postojeću osobu, a ne konstruirati je od nule, a zatim dodaje: „Nesavršenosti su prirodne, kako na ljudskom licu tako i u procesu šminkanja.
Razmazana maskara, ruž koji ističe asimetriju umjesto da je skriva – sve su to dokazi da ljudskost još uvijek nije napustila industriju“. Trend se, izgleda, prelio i na dio nas običnih smrtnika pa je paralelno s izglancanim AI slikama moguće uočiti porast neretuširanih, ne odviše kvalitetnih i – za potrebe priče reći ću – običnih fotografija. Jesmo li kolektivno napravili puni krug? Od zrnatih fotki s kojih sijevaju tek oči koje reflektiraju blic, preko uklanjanja svakog traga (nesavršene) individualnosti, natrag ka mutnim i neispeglanim licima? Zašto? Krije li se objašnjenje u onoj prastaroj mudrosti koja tvrdi da rijetkost signalizira vrijednost?
Online modificiranje izgleda
Ako smo (online) modificiranje izgleda dotjerali do krajnosti, a čini se da jesmo, je li ono što smo godinama proglašavali neatraktivnim – podočnjake koji otkrivaju umor, lica koja iskazuju stvarnu emociju, tijela koja ne skrivaju ožiljke, strije, višak ili manjak kilograma – postalo toliko rijetko da nam je najednom vrijedno? Gotovo bizaran statusni simbol koji poručuje: „Pogledaj me, i dalje sam čovjek“? U moru savršeno proizvedenih umjetnih prizora nesavršenost je postala luksuzna demonstracija realiteta.
Povratak prirodnosti uz iglu i skalpel?
A stvarni svijet? Je li „ljudski izgled ponovno in“ i nakon što zakoračimo izvan ekrana? Estetski kirurzi diljem svijeta tvrde da jest no uz malenu napomenu. Potražnja, kažu, nije pala preko noći, ali zahtjevi su se osjetno izmijenili. Umjesto brisanja svakog traga života, traže se vrlo suptilne intervencije koje poštuju prirodne konture lica i ne pokušavaju kreirati posve novu osobu. Je li u tom slučaju licemjerno govoriti o „povratku prirodnosti“, ako su igla i skalpel još uvijek nešto čemu se okrećemo?
Ne morate se složiti sa mnom, naravno, no osobno mislim da nije. Kao i s većinom stvari, sreća je vjerojatno negdje u sredini. Ne mislim da u apsolutnoj prirodnosti postoji išta moralno superiorno, posebice ako vam nešto uistinu smeta. Nitko ne dijeli medalje licima koja su odbila mililitar filera, niti su ona koja su ga prihvatila automatski izgubila karakter. Problem je, čini mi se, u onome kada se izgubi mjera i kada umjesto mane-dvije poželite u potpunosti izbrisati sebe.
Lako moguće da me upravo zato one AI slike istovremeno nasmijavaju i zgražavaju; u njima vidim krajnju točku tog grotesknog procesa brisanja vlastitog bića. Ipak, na jednome im moram zahvaliti. Uspjele su učiniti ono što nijednoj verziji body positivity pokreta nije pošlo za rukom – podsjetile su nas (ok, dio nas) da je individualnost neprocjenjiva.
Naslovni vizual: Canva
