Znate one slike s Instagrama na kojima samo jedan prozor svijetli na zgradi usred noći, a potpis glasi – Umjetnik na djelu. No što kada bi se pri pomnijem promatranju ili zumiranju, jer jasno – svi žele dobru i oštru fotku – ustanovilo da se u osvijetljenom stanu ne odigrava stvaranje umjetnosti, nego, budimo teatralni, pravog života? Biste li odmah pogledali u stranu ili biste, poput mladog para kao u filmu Voajeri, nastavili gledati? Štoviše, biste li uzeli dalekozor u ruke kao optometristkinja Pippa (Sydney Sweeney) i njezin dečko Thomas (Justice Smith) ne biste li mogli netremice gledati uzbudljiv život svojih susjeda – seksi fotografa Seba i njegove prelijepe djevojke Julije, koja radi kao model? A još biste se, zlu ne trebalo, sjetili onih napornih srednjoškolskih vježbi u kojima vam je profesor objašnjavao kako putem lasera možete loviti i zvuk?
Bez brige, nitko nas ne gleda. Pa čak i Oprah Winfrey, žena koja je uspjela otvoriti tolike rezervirane celebe, ima u svom rukavu klasično voajersko pitanje – Recite nam, što bi kamera snimila u vašem stanu u pet ujutro? Seksi maskenbal kao kod Seba ili Julije? Privatni 2D fotosession s nepoznatim modelom koji vrlo brzo prelazi u 3D strast? Opasnu ljubavnu svađu? Ili biste jednostavno, kao Pippa i Thomas, odlučili kostimirani i nepozvani uletjeti na njihov kućni party?
Iako film već u startu obećava da će možda uspjeti neočekivano – spojiti kultni Hitchcockov film Prozor u dvorište, a ujedno vratiti onaj naglo ugušeni sjaj erotskih trilera iz devedesetih – on se u ovom slučaju ne zadržava samo na fatalnim twistovima i seksi scenama, nego ide puno dublje – poigrava se brojnim perspektivama kroz koje je moguće tumačiti tuđe, ali i svoje živote. I to posebice u trenutku kada se Julija i Pippa posebno zbliže te kada Pippa otkrije da je susjedi jako pale.
Iako su neki kritičari, posebice oni stariji, ovom filmu predbacivali da je previše mlitav, neuvjerljiv, da se vidi da svi imaju kočnice, da nema one strasti i iskre pa da povjerujemo likovima, a kamoli da je više vijest to da Sydney pokaže svoje golo tijelo, čini se da film, kojem nećemo otkrivati twistove, izvrsno obrađuje temu zašto smo opsjednuti slikama, snimanjem, voajerizmom, sramoćenjem, manipulacijom fotografije te kidanjem one opne između stvarnog i fiktivnog života. I ono najbitnije – što se tiče naših života, je li moguće da baš tako loše vidimo da nam ni najbolje naočale i dalekozori ne bi mogli pomoći?
