Da je svijet Venecijanskog bijenala – najvažnije smotre suvremene umjetnosti – podjednako slojevit, fluidan i zbunjujuć kao i sam grad na vodi koji se neprestano mijenja, najbolje znaju svi ambiciozni posjetitelji koji su u svega nekoliko dana pokušali obići najvažnije izložbe i paviljone. Naprosto – nemoguća misija. Tim više jer se nove lokacije, bojkoti i ustupanja paviljona drugim zemljama smjenjuju jednako nepredvidivo kao plima i oseka u Veneciji, a u tom moru vizualnih senzacija treba se izboriti za pažnju umornih posjetitelja.
Stoga možda i ne čudi što sam u jedan paviljon ušla dvaput. Prvi put, zabunom, misleći da ulazim u danski paviljon. I drugi put, pri odlasku iz Giardina, kada sam se namjerno vratila kako bih još jednom pogledala fantastičnu izložbu mladog fotografa Inuuteqa Storcha. Ovoga puta, natpis Kalaallit Nunaat (Zemlja ljudi) iznad uklesanog DANMARK imao je puno veću težinu, jer Danska je prvi put u povijesti svoj paviljon ustupila Grenlandu, svojoj nekadašnjoj koloniji, danas autonomnom teritoriju Kraljevine Danske.
Predrasude, osvajači i pogledi stranaca
Ideja je izvrsno pogođena, jer je glavni moto 60. Venecijanskog bijenala bio Stranci posvuda – a tko bi bolje mogao progovoriti o toj temi od stanovnika Grenlanda, koji se stoljećima suočavaju s osvajačima i kolonizatorima? Od prastarih Vikinga predvođenih crvenokosim Erikom do suludih pretenzija narančastokosog Donalda Trumpa, ali i s pogledima te predrasudama stranaca. Uostalom, priznajte – koja vam je prva asocijacija na najveći otok na svijetu, koji ipak nije kontinent, na kojem Sunce ne zalazi 61 dan i na kojem živi svega 56.000 ljudi? Vjerojatno sante leda, saonice sa psima i harpuni. Zato su nas već na ulazu u paviljon, u potpunom mraku, dočekale dvije svjetleće instalacije s fotografijama koje su se reflektirale u golemom zidu od ogledala, zorno dočaravajući ono što bismo mogli nazvati mitovima i istinama o Grenlandu.
Grenland nekada i sada
Na jednoj strani su crno-bijele fotografije s početka prošlog stoljeća, a koje je snimio John Møller (1867.-1935.), prvi profesionalni grenlandski fotograf, koji je dokumentirao dansku kolonijalnu prisutnost.- muškarci osvajači koji ponosno stoje na ledu, poziraju ukočeno na brodu ili pokazuju svoju brojnu obitelj, svećenike i birokrate. A s druge strane – i više nego opušteni svijet u bojama iz 20. stoljeća koji bi mogao pripadati bilo kojoj cool underground zajednici New Yorka, Londona ili Berlina. No ništa manje snažne nisu ni ostale četiri serije fotografija naslovljene ‘Keepers of the Ocean’, ‘At Home We Belong’, ‘Soon Will Summer’ i ‘Necromancer’, koje prikazuju Storchove prijatelje, život u Qaanaaqu, jednom od posljednjih koloniziranih područja Grenlanda te kako je autor tijekom pandemije COVID-19, istraživao duhovnu povezanost s prirodom. A za potpuni doživljaj tu je i gigantska foto tapeta postavljena u dvorištu paviljona, na kojoj je fotograf s prozora vlastita doma snimio panoramsku sliku, a posjetitelji su imali priliku sjesti u viseće ležaljke i promatrati njegov grad iz perspektive gosta u kući.
Privatni narativ i pravo glasa
Naime, Grenland je stoljećima bio fotografiran, ali uglavnom očima stranaca. A sada je po prvi put priča ispričana iznutra, a Storchova izložba je postavila vrlo važno pitanje – tko kontrolira narativ o Inuitima i stanovnicima Grenlanda? “Istina, nekada je život bio isključivo borba za opstanak, i naša je umjetnost iz toga proizašla, a zapadni utjecaj je došao i pretvorio naše prakse preživljavanja u ono što danas nazivamo umjetnošću – ukrašavanje harpuna, izrada qajaqa, pričanje priča, stvaranje tupilaka i tetovaža” , izjavio je Inuuteq Storch za magazin ArtReview. “Stoga nimalo ne čudi da nekada nije postojala konceptualna ideja umjetnosti, već samo osnovne ideje preživljavanja – održavanje nade na bilo koji način.”
A danas? Kada pozorno promatramo slojeve grenlandskih fotografija – od prvih dokumentarnih snimaka otoka, preko bogate foto-arhive Storchove obitelji koja obuhvaća razdoblje od četrdesetih godina prošlog stoljeća do fotografija snimljenih neposredno prije 2024. – nemoguće je ne vidjeti dublju simboliku. Raspuknute strukture leda na tim fotografijama odjednom poprimaju dvojako značenje: one su i vizualna metafora političke neovisnosti, ali i simbol prava na vlastiti umjetnički izraz.
Pop kultura za bolje razumijevanje Grenlanda
No kako najbolje razumjeti Storchovu Zemlju ljudi – o kojoj, realno, tako malo znamo? Možda je najpametnije pitati za navigaciju mladog grenlandskog umjetnika, kako ne bismo ponovo zalutali do dalekog sjevera i stvorili još mitova. “Da bi netko razumio koliko se brzo Grenland razvio, preporučio bih da pročita ‘Taimane’ Gûtimika Nalussûgama. To je jedna od posljednjih priča šamana koji govori o svom životu prije nego što je njegov dio Grenlanda postao kolonija – u osnovi, opisuje kako je izgledao tradicionalni život.
Također bih preporučio Josefa Tarraku, repera koji vrlo jasno prenosi modernu grenlandsku perspektivu, ne samo kroz tekstove već i kroz dokumentarce. On daje autentičan uvid u našu političku situaciju. I definitivno pogledajte ‘Sume, Sound of Revolution’ (2014), dokumentarac o najutjecajnijem grenlandskom bendu, jer njihova je priča uvelike oblikovala mjesto na kojem se danas nalazimo.
A mi bismo dodali – i svakako pogledajte radove Inuuteqa Storcha. Umjetnika koji je sudjelovanjem na Venecijanskom bijenalu možda postavio nekoliko rekorda. Ne samo da je postao prvi glas Grenlanda na Bijenalu te najmlađi umjetnik i prvi fotograf koji je predstavljao Dansku u 60 godina postojanja smotre, već nam je i više nego jasno pokazao kako najveći i najhladniji otok na dalekom sjeveru može biti topao. A svim srcem se nadamo da će uskoro biti i samo svoj.
O AUTORU
Inuuteq Storch (r. 1989.) jedan je od najistaknutijih suvremenih fotografa Grenlanda, poznat po istraživanju identiteta i života svoje zemlje. Rođen i odrastao u Sisimiutu, gdje i danas živi, svoju je umjetničku praksu proširio kroz brojna međunarodna izlaganja. Diplomirao je na Međunarodnom centru za fotografiju u New Yorku i Školi fotografije Fatamorgana u Kopenhagenu, a u svom radu vješto istražuje grenlandski identitet kroz snažnu kombinaciju osobne i arhivske fotografije.
Povodom velike izložbe na Venecijanskom bijenalu izašla je i fotomonografija Inuuteq Storch: Rise of the Sunken Sun, koju je izdao Strandberg Publishing, s uvodnim tekstom Louise Wolthers, esejem dr. Heather Igloliorte, predsjednice Inuit Art Foundation, te reprodukcijama svih radova predstavljenih u izložbi.
