Jasmina Cibic dobro je poznato ime na međunarodnoj sceni suvremene umjetnosti po svojim slojevitim radovima u kojima kombinira arhivsku građu, glazbu, film, performans, skulpture i instalacije, a u svrhu istraživanja političke retorike i njezinih korištenja arhitekture i umjetnosti za promicanje ideologije, te nacionalne identitete.
Projektom “For our Economy and Nation” predstavljala je Sloveniju na 55. Venecijanskom bijenalu, izlagala je u MSU Zagreb, Museum der Moderne u Salzburgu, predstavila filmska ostvarenja na Pula Film Festivalu, u Barbican London, Whitechapel Gallery, te osvojila i Film London Jarman Award (2021.), između ostalih. Sudjelovala je i na brojnim grupnim izložbama, a trenutno neke od svojih radova predstavlja i u zagrebačkoj galeriji Trotoar na izložbi „Her Barbaric Luxury“.
Upravo je rad Jasmine Cibic dao referencu i kontekst ove izložbe: skulpturalna instalacija od kovanog željeza „Her barbaric luxury“ koristi se riječima kojima su kritičari negodovali protiv tada novog i revolucionarnog baleta „Posvećenje proljeća“ prije više od stotinu godina.
Svojim ritmom i disonancama te plesom uzdrmao je tadašnje konvencije i izazvao snažne kritike. I kao što u tekstu izložbe ističe kustosica Martina Marić Rodrigues: „Nezanemariv je faktor što su unositelji tog puknuća bili kulturni došljaci s ruba (i preko) Europe, što u reakciji društva okida još jedan sloj obrambenog mehanizma: osjećaj superiornosti i nagon za očuvanjem vlastite centralne pozicije“, povlačeći paralelu između nekadašnjeg baleta i etabliranih suvremenih umjetnica iz regije: Jasmine Cibic, Šejle Kamerić i Selme Selman.
Nakon prošlogodišnje izložbe „Snovi koje zovemo svojima“ u Muzeju suvremene umjetnosti, ovo je još jedna šansa da se domaća publika bolje upozna s radom Jasmine Cibic, slovenske umjetnice s londonskom adresom, ali i odlična prilika da porazgovaramo o njezinom kompleksnom opusu.
Rođeni ste i odrasli u Sloveniji, a umjetnost ste studirali u Veneciji i Londonu. Kako je odrastanje u bivšoj Jugoslaviji, a kasnije život u inozemstvu oblikovalo vas kao umjetnicu? Kako ta izmještenost utječe na percepciju mjesta iz kojeg dolazite i u kojem se nalazite?
Osjećaju pripadnosti mjesto je u knjigama o povijesti. Ili će ga možda biti u budućnosti.
Naša regija, nažalost, još uvijek nema uspostavljen umjetnički sustav – onaj koji bi išao ruku pod ruku sa svim bogatim slojevima zainteresirane javnosti koja u regiji postoji. Publika je ključna jer bez nje nema ni nas, kulturnih djelatnika. Problem postaje još ozbiljniji kada shvatimo da velik dio naše kulturne produkcije mora lutati svijetom kako bi pronašao svoje mjesto, tražeći odgovarajuću, gotovo bih rekla ‘udomiteljsku publiku’.
No, kako populističke i nacionalističke tendencije jačaju u svijetu, produkcija naše regije sve teže pronalazi plodno tlo. Suočavajući se s političkim agendama koje počinju podržavati cenzuru u kulturi i rezove u umjetnosti – u takvim pak okolnostima „lokalna“ produkcija ipak ima „pravu“ putovnicu i prioritet u financiranju. Moja generacija imala je sreće – živjeli smo u vremenu kada je još uvijek bilo moguće stvoriti vlastitu paradigmu…
U svojim radovima bavite se temama moći, rodnog konstrukta i nacionalnih kulturnih politika, što je prisutno i u djelima izloženima na grupnoj izložbi u galeriji Trotoar: „A guiding star on our journey to transform“ citat je preuzet iz bilježaka arhitekta varšavske Palače kulture i znanosti, Staljinova poklona iz 1950-ih. U globaliziranom svijetu kasnog kapitalizma, pluralizma, ali i stalnih previranja, kako se danas konstruira nacionalni kulturni identitet? Primjećujete li paralele u nekim grandioznim arhitektonskim i umjetničkim projektima (sada) propalih režima i današnjice?
Umjetnost je od svog nastanka služila stvaranju mitova. Jedino što se kroz povijest mijenjalo je tip mita koju (umjetničko) djelo podržava. Zanimljivo je pratiti što se događa s takvim specifičnim estetskim, formalnim, konceptualnim jezikom kada mit kojemu je služio i kojeg je podupirao prestane biti relevantan. Kroz povijest su se mitovi pojavljivali u različitim oblicima i formama, uključujući nastanak nacionalnih država, kao i ideologija.
Ono što me posljednjih desetljeća preokupira jest shvaćanje koliko smo neosjetljivi na promjenjivost scenografija oko nas – scenografija koje naručuju, daruju ili na drugi način izmjenjuju akteri moći koji upravljaju trenutnim svjetskim poretkom. Rekla bih da nam ono što nas okružuje često prilično neprimjetno promakne kada je riječ o temama koje su zapravo najvažnije za naš svakodnevni život, kao što su urbanističko planiranje, društvene strukture i(li) ono što je od njih ostalo.
Što vas je motiviralo da se u svojim radovima bavite temama kulturalnih politika, nacionalnih mitova i legendi, istražujete ideje poput Lige naroda, pokret Nesvrstanih…?
Možda je to bilo – i možda još uvijek jest – istraživanje potencijala umjetnosti da postane svojevrsni sonar za historical ready-mades koji svi ukazuju na stoljetni odnos ispreplitanja umjetnosti (i kulture) s moći, kao i identifikaciju lokacija i pojedinaca koji bi mogli služiti kao kritički korektivi.
U svim primjerima stvaranja svijeta (često čak i u stvaranju alternativnih svjetova) uočavamo jasne patrijarhalne obrasce, pojavu kinematografskih i koreografskih sredstava moći (arhitekture, javnih prostora i njihovog opremanja) koje je nužno iznova ustanoviti kako bismo mogli ostvariti drugačiji odnos sa psihološkim mehanizmima suvremenosti. Učenje o propalim ideologijama i napori transnacionalizma možda i nisu loše polazište za ovo pomalo forenzičko istraživanje.
Kombinirate istraživanje arhiva, ples, glazbu, film, performans… možete li nam malo opisati kako izgleda stvaralački proces, koliko traje?
Svoju umjetničku praksu vežem uz određene kontekste – kroz vlastita istraživanja, prikupljene misli i mitove pretvaram i transkodiram u opsežne projekte koje razvijam u suradnji s različitim muzejima, zakladama i galerijama. Temeljna ideja mog radnog procesa jest usredotočiti se na jedno tzv. poglavlje projekta u suradnji s pojedinom institucijom. To mi daje mogućnost proširivanja slojeva projekta te produbljivanja dijaloga s istraživanim kontekstom i publikom.
U svjetlu trenutačne krize u umjetnosti bilo bi bezobzirno i neetično od mene uvijek raditi novu produkciju za svaku izložbu, posebice za projekte koji se temelje na dugogodišnjem istraživanju i zahtijevaju kontinuirani fokus i praćenje urgentnih tema današnjice. Naglašavam ovo jer je gotovo postalo pravilo da umjetnice/ci i njihovi suradnice/ci nisu adekvatno plaćeni, protiv čega se aktivno borim. Naši životopisi nam ne plaćaju račune.
Kakvu ulogu, po vama, ima umjetnost u svijetu društvenih mreža i umjetne inteligencije?
Na njih jednostavno treba gledati kao na alate našeg doba. Sigurno je da će AI i dalje izazivati preispitivanje stajališta o umjetničkoj produkciji, kao što to čini na svim ostalim područjima u našim životima. Možda se nalazimo i pred najvećim testom za čovječanstvo do sada: hoćemo li uspjeti koristiti umjetnu inteligenciju za svoj napredak ili će ona na kraju iskorištavati i zlostavljati nas.
Mene je osobno rast digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije potaknuo na suprotno razmišljanje. Naime, sve me više zanimaju varijacije performativnosti i mogućnosti uvođenja novih oblika stvaranja umjetnosti – kroz potpuni ljudski ansambl. Zanima me uspostavljanje novih društvenih veza koje mogu odigrati ulogu u stvaranju umjetničkih djela te kako nas takva nova društvena dinamika može motivirati za razvijanje istinskih mreža solidarnosti među različitim disciplinama, vremenskim dimenzijama i prostornim kontekstima.
U petak 8. ožujka u 19 sati u galeriji Trotoar u Zagrebu, povodom aktualne grupne izložbe HER BARBARIC LUXURY, bit će održano novo izdanje TROTOAR TALKS – već tradicionalnog popratnog razgovornog programa. Gošće razgovora su umjetnica Jasmina Cibic, jedna od triju autorica s izložbe te kustosica i povjesničarka umjetnosti Róna Kopeczky, a razgovor će moderirati kustosica izložbe i galerije Trotoar Martina Marić Rodrigues.
Izložba HER BARBARIC LUXURY na kojoj su izloženi radovi umjetnica Jasmine Cibic, Šejle Kamerić i Selme Selman otvorena je do 16. ožujka 2024.
