Da me neki redatelj ucijeni da moram početi ovaj intervju užasno dramatično i navesti barem tri mane glumice Kristine Krepele, mislim da bih se pokušala izvući time da je moja sugovornica naprosto pretalentirana, presvestrana i prelijepa. A to ponekad u maloj kinematografiji, koja nema dovoljno filmova, a kamoli raznovrsnih ženskih uloga, itekako može biti kamen spoticanja. Možda je zato Kristina Krepela tolike uloge s lakoćom ostvarila u međunarodnim koprodukcijama – jer je nisu sputavale, pokušavale svrstati u ladice, a usput su nudile miris slobode i potrebnu širinu.
Glumila je u filmovima s Gérardom Depardieuom i Richardom Gereom, suvereno stajala na sceni arene u New Orleansu uz Jane Fondu, Jennifer Hudson i Rosariu Dawson u hit-predstavi Vaginini monolozi, a nakon uspješne uloge u filmu Mahmut i Merjem, predlagali su joj da ostane u Turskoj, nauči jezik i snima serije. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti glavni razlog zašto s Kristinom ne možete normalno prošetati bilo kojim hrvatskim gradom – gostovanje u megauspješnoj seriji Igra prijestolja (euforija odraslih) te sinkronizacija Else u popularnom crtiću (histerija djece). A cijelo to vrijeme nitko nije stajao iza nje – ni matično kazalište, ni dečko producent ili redatelj, ni mreže utjecajnih prijatelja, već isključivo njezin talent.
Početkom ožujka Kristina je briljirala u predstavi Papučari Teatra Gavran, u kojem je ostvarila niz zapaženih uloga (Sve o ženama, Savršen partner, Agencija za sreću). Predstava se na prvi pogled bazira na ljubavnom trokutu i na tome što se dogodi kada se odjednom nađete u stanu s dva supruga – bivšim i sadašnjim. Pogađate, Kristina ponovo glumi jaku ženu, onu koja će svoje fiktivne partnere, koje odlično glume Vedran Komerički i Jakov Gavran, naprosto pojesti za doručak.
No, da budemo precizni, glumi dvije ženske uloge, a njezino prešaltavanje iz uloge u ulogu je toliko fascinantno kao i njezine glasovne sposobnosti. Treba dobaciti do zadnjeg reda i to u kazalištu koje se neprestano glasno smije, a vaša uloga ne dopušta duga odmaranja u backstageu jer je tempo brz, kao u jazzu. Tamo gdje je sjedila Kristinina profesorica na Akademiji – Helena Buljan – i nije skidala osmijeh s lica. I to ne samo zato što je njezina bivša studentica, uz zavidne glumačke i glasovne sposobnosti, i fantastična komičarka koja samo uz pomoć male geste, poput kašljanja ili zabacivanja glave u odlasku, može izazvati reakciju publike. Razgovarali smo s Kristinom o svim njezinim ljubavima, kazalištu, filmovima i projektima na kojima radi i koje tek sanja.
Ako bi me redatelj s početka teksta natjerao da te pitam da izdvojiš trenutak kada si, sjedeći za klavirom u srednjoj muzičkoj školi, koju si pohađala paralelno s jezičnom gimnazijom, odlučila da ćeš upisati Akademiju dramske umjetnosti, a ne klavir, pjevanje ili jezike – što bi odgovorila da je presudilo?
Znam točno što! Kada sam prošla na velikoj audiciji koju je organizirao HRT za novu voditeljicu tada najpopularnije teen emisije „Briljanteen“. Na audiciju me nagovorila sestrična. Potajno sam otišla na nju nakon škole bez da sam rekla roditeljima. Audicija je bila podijeljena u dva dana jer se prijavilo više od navodno 800 djevojaka iz cijele Hrvatske. Sjećam se jedne koja je u mojim očima izgledala super cool, visoka, kratke frizure poput Linde Evangeliste i uredno mi je dala do znanja da moja duga kosa i izgled „djeca cvijeća“ nije ono što se traži. No, prst sudbine je htio drugačije. Kada sam ušla u studio u kojem se održavala audicija i vidjela sve te reflektore i kamere, znala sam da na neki način želim biti dio tog svijeta. Iako su svi očekivali da ću završiti na Glazbenoj akademiji i krenuti vodama profesionalnog pijanista, bila sam previše lijena za osmosatna dnevna vježbanja klavira te je presudila Dramska akademija i gluma. Činilo mi se lakše. Kako sam se prevarila.
Svojih starih ljubavi se i danas nisi odrekla, jer redovito odlaziš na sate pjevanja, ali i francuskog. Koliko su ti glazba i učenje stranih jezika pomogli u glumi, a posebice u dobivanju uloga u stranim produkcijama?
Glazba mi je obogatila dušu, dala red, rad i disciplinu, poetičnost i emociju, a jezici su mi pokazali kako prenijeti emociju i koliko je ponekad nebitno kojim jezikom govorimo i razumijemo li ga uopće, ali ako su namjera i emocije točne, poruka će biti prenesena! Obožavam jezike. Oduvijek sam mišljenja da su glumci čuvari jezika, kako svojeg tako i tuđih. Igrati na stranim jezicima meni je izazov, ali i čast. Osim engleskog i talijanskog, usuđujem se reći da poznajem i francuski, iako se još nisam okušala u glumi na tom divnom, ali i zahtjevnom jeziku. Kako sam sluhist, lakše mi je pamtiti i učiti strane jezike jer ih pamtim preko njihove melodije i ritma. Taj talent i znanje su mi pomogli da odem na mnoge strane audicije, a neke od njih i dobijem. Nadam se da će i ubuduće biti tako.
Koliko se razlikuje gluma na domaćem i stranom jeziku i koji ti je jezik najbliži?
Gluma je gluma, bez obzira na kojem jeziku glumac govori. Ono što cijeli proces otežava jest ako je glumac stavljen u situaciju da igra na nekom jeziku koji ne govori i ne poznaje. No, niti to nije neizvedivo. Mi glumci smo amorfna, snalažljiva bića. Kao što sam rekla, najvažnije je biti iskren u emociji i onome što se želi publici prenijeti. Jezik postaje tada čudesni most između glumca i gledatelja pa čak i ako je to na stranom jeziku uz neki jači akcent, nije toliko važno.
Naravno da je najlakše igrati na materinjem jeziku. Možeš se s njime poigravati na raznorazne načine, prostor igre je ogroman. Međutim, isto tako obožavam igrati na engleskom jeziku. Od svih stranih jezika on mi je najbliži i najviše sam na engleskom i snimala. Voljela bih dobiti priliku i okušati se igrajući na engleskom u nekom kazalištu.
Mnogi zapravo ne znaju koliko puno audicija radiš za strano tržište; među ostalim, bila si i u izboru za Bond-djevojku, koju je naposljetku dobila Ana de Armas. Kako izgledaju danas castinzi – i što se promijenilo u zadnjih dvadeset godina?
Ah, da. Koliko ih je kroz sve te godine bilo… I to je, barem meni, jedan od najtežih dijelova glumačkog posla. To stalno procjenjivanje, uspoređivanje, pa kad ti jave da si u užem izboru, pa u onom najužem… i onda, puf! Izaberu nekog drugog. I to obično zbog nekih skroz desetih stvari. Castinzi su i dalje isti. Pošalju ti scenu koju moraš snimiti i neke najosnovnije indikacije i to je to. Meni zapravo prilično frustrirajuće. Volim reći da se osjećam kao „ćorava koka koja pokušava nabosti zrno“. Nemaš scenarij, scena je izvađena iz tko zna kojeg dijela scenarija, izvan konteksta, o ulozi znaš malo ili ništa. Dogodilo mi se to 2012. na audiciji za novi nastavak „Volverina“. Poslali su mi scenu u kojoj sam imala doslovno dvije rečenice i nikakve upute što i kako snimiti jer „projekt je jako hush hush“. Tako mi je barem tada napisala casting direktorica iz LA-a. Pojma nisam imala što snimam. Njima je ispalo dobro pa sam ušla u uži izbor. No, na kraju ulogu nisam dobila.
Za sve one koji te zaustavljaju zbog Igre prijestolja, možeš li izdvojiti najbolje trenutke svoje uloge i što ti je ona donijela?
Ma moja uloga je bila toliko mala u „Igri prijestolja“ da ćete me primijetiti samo ako ne trepnete. Ono što mi je bilo najbolje i najljepše jest druženje na snimanju sa svim tim divnim ljudima i odličnim glumcima. U pravilu svoje uloge i snimanja uvijek pamtim po ljudima s kojima sam radila. A oni su bili sjajni! Toliko profesionalna i topla ekipa koja je u svakom trenutku mog kratkog boravka s njima činila da se osjećam dobro i kao da sam oduvijek dio njihova tima.
Ljubitelji Richarda Gerea mi neće oprostiti ako te ne pitam – kakav je van seta?
Divan! Sjajan glumac i gentleman, besprijekoran profesionalac. I veliki umjetnik. Mnogi možda ne znaju podatak da, osim glume, ima veliki talent za glazbu, pjevanje i ples. Karijeru je započeo na Broadwayu u mjuziklu „Briljantin“. Svira čak pet instrumenata, od kojih je neke sam naučio svirati, te se bavi fotografijom. Baš kada smo snimali film, bio je u procesu pripreme novih fotografija za izložbu u New Yorku.
Koji je kolega glumac najviše utjecao na tvoju glumu i zašto?
Mnogi! Ne samo oni s kojima sam radila već i oni koje gledam i čiji rad već godinama pratim. Svaki glumački partner ti nešto novo donese. Sa svakim nešto novo možeš naučiti. O sebi, o radu, o životu. Samo je pitanje koliko si u tom trenu otvorena uma i srca primati informacije i sugestije. Tu su svakako i glumci koji su me režirali, poput Mladene Gavran, od koje sam jako puno naučila i dalje učim. Vrsna je glumica i komičarka koja fantastično vlada zanatom i svim njegovim „tajnama“, a itekako je voljna podijeliti ih s mlađim kolegama. To je rijetkost.
Godinama radiš s Teatrom Gavran, u kojem si ostvarila niz zapaženih uloga – od predstava Sve o ženama, Savršen partner, Agencija za sreću do Papučara. Po čemu je rad s Teatrom Gavran toliko jedinstven?
Kao prvo, igrati u odličnim tekstovima pisca poput Mire Gavrana stvarno je gušt! U predstavi „Sve o ženama“ odigrala sam čak pet različitih uloga, od djevojčice u vrtiću do starice u staračkom domu. To je prilika koja se rijetko pruža glumicama i glumcima. Sjajno je kad te režira Mladena Gavran jer si tada u sigurnim rukama. Ona definitivno od svih najbolje poznaje Mirine tekstove i kako igrati njegove rečenice i sve mogućnosti koje one pružaju. Uz to, Teatar Gavran je naš najrenomiraniji privatni teatar s velikom reputacijom i brojnim nagradama. Njihove predstave se igraju širom Hrvatske, ali i u inozemstvu. Tako da nas s „Papučarima“ čekaju brojna gostovanja u Hrvatskoj, ali i inozemstvu. „Sve o ženama“ smo u dvije godine odigrale skoro sto puta. Nažalost, zaustavila nas je korona. Vjerujem da će i „Papučari“ doseći tu brojku.
Koliko je teško glumiti nekoliko likova unutar jedne predstave i kako si gradila različite karaktere svojih junakinja, a posebice glasove?
Prilično je zahtjevno. Posebno kad su promjene brze i sa scene izađete kao jedna osoba, a već 10 sekundi kasnije se pojavljujete na sceni kao netko sasvim drugi. Još u toj brzini kad morate promijeniti kostim, periku i udahnuti te ući na scenu kao netko potpuno drugi… Zna biti jako zahtjevno i fizički i psihički. Najveći stres mi je hoću li se u tih deset sekundi stići presvući. I ne izaći s perikom naopačke na glavi. Ta brzina i lakoća se postiže s vremenom, na probama. Srećom, imali smo svaki put dva mjeseca proba. Najprije se kreće od čitaćih proba za stolom gdje se upoznajemo s tekstom, ulogama, odnosima i situacijama, upoznajemo jedni druge i probijamo led. U „Papučarima“ igram dvije uloge, Anu i Mariju. Mariju sam već „pronašla“ za stolom. Neopterećeno smo isprobavali neke jezične stvari koje bi mogle biti prikladne za tu ulogu i neke su naprosto odmah „legle“. Glas je došao sam. A kada sam stavila periku i naočale, sve se nekako složilo. Puno mi olakšavaju kostim i rekviziti, perika i naočale jer se iza toga svega mogu lakše „sakriti“.
Da moraš odabrati jednu ulogu iz tvoje bogate karijere, koja je najsličnija tebi, koju bi odabrala i zašto?
Iskreno, nemam pojma. Mislim da u svima njima ima mene jer ipak ih ja igram, a u meni ima i dijelova svih njih. Tako da mi je teško to razlučiti. Zato je važno da glumci uvijek ostanu otvoreni i znatiželjni te da duhovno rade na sebi. Mislim da, kako postaješ bolji čovjek, automatski postaješ i bolji glumac. Ono najvažnije, po meni, za glumca je suosjećanje, empatija, vještina slušanja i neosuđivanja. Niti sebe niti drugih. A nije li to važno i u životu!? Kako je veliki Shakespeare rekao: „Cijeli svijet je pozornica“. Inspiraciju možemo pronaći svugdje i uvijek.
Glas je tvoj glavni alat, koji fantastično koristiš u kazalištu, na filmu, na brojnim eventima koje vodiš, književnim predstavljanjima, ali i u sinkronizaciji crtića. Kako ga njeguješ i usavršavaš te postoji li neki žanr u kojem bi se voljela okušati?
Moram priznati da nemam nekih posebnih metoda. Istina je da puno snimam u raznim studijima, od sinkronizacija animiranih filmova, dokumentaraca do televizijskih reklama. Volim taj dio svog posla, imati priliku vidjeti kako samo svojim glasom iza mikrofona mogu udahnuti život nekom animiranom liku. Divno je to. Potencijalno bih se voljela okušati u mjuziklu, iako još uvijek nemam baš hrabrosti za to. No, nikad se ne zna.
Koliko je danas izazovno biti slobodna umjetnica i neovisna na umjetničkoj sceni?
Jako teško i jako izazovno. I uopće ne znam kako sam opstala zadnjih 25 godina. Osobito nakon korone, kada gotovo tri godine nismo pošteno radili. Imam veliko poštovanje za sve one koji su odlučili ići tim putem. Morate se stalno boriti za svoje mjesto i za svoj kruh jer jedino ga vi možete zaraditi. Nema plaće, nema stalnog angažmana, već samo ono što sami uspijete naći. Često je to jako teško. Puno puta sam za vrijeme korone požalila što nisam prihvatila angažmane koji su mi se nakon Akademije nudili. Nakon toliko godina stalne napetosti i nesigurnog, olujnog „mora“, ponekad poželim sigurnu luku u kojoj bih se mogla odmoriti. A onda opet vidim koliko mi slobode donosi ovaj status. Najljepše je kad se može birati što ćeš raditi. To onda znači da je posla puno. Mi niti ne znamo koliko smo još uvijek sretni. Kazališni angažmani u svijetu, po drugim zemljama, gotovo niti ne postoje. Svi su na „vjetrometini“. Konkurencija je velika i stalno moraš biti u toku. Biti slobodnim umjetnikom donijelo mi je onaj pravi osjećaj nomadstva, ali i glumačke svježine. Svaki novi projekt, bilo da je kazališni, televizijski ili filmski, sa sobom donosi nove ljude, glumačke partnere i ekipu. A toga, kada ste u kazalištu na angažmanu, nema toliko. U pravilu se izmjenjuju redatelji i njihov tim, a glumački partneri su vam vaše kolege iz ansambla. To može biti predivno jer se poznajete u srž i lakše zajednički stvarate. Međutim, slobodnjaštvo vam donosi stalno nove ljude, a od svakoga možemo puno naučiti.
Je li ti žao što si odbila, nazovimo je – nemoralnu tursku ponudu?
Hahahhahahahahha! Da ne zbunimo čitatelje, objasnit ću koja je to „nemoralna ponuda“ bila. Naime, nakon premijere filma „Mahmut i Meryem“, u kojem sam igrala jednu od ženskih uloga, dobila sam ponudu od velike producentske kuće koja me željela zastupati s ugovorom na pet godina. Ugovor mi je dozvoljavao da radim i dalje u Hrvatskoj i inozemstvu što želim, ali me obavezivao da ću u pet godina za njih snimiti nekoliko velikih serija. Nisam se nikako osjećala spremnom. Jezik ne govorim i jako me to sve skupa preplašilo. Nije mi žao što sam tako odlučila. Da je trebalo biti drugačije, bilo bi. Da je u pitanju bila neka zemlja engleskog govornog područja, niti sekunde ne bih dvojila.
Tko su danas filmski i kazališni autori koji te oduševljavaju i inspiriraju?
Mnogi! Popis bi bio uistinu jako dugačak. U kazalištu bih trenutno izdvojila jednog mladog, ali fantastičnog redatelja čiji rad pratim i s kojim bih jako voljela surađivati. Riječ je o Jamieju Lloydu i njegovoj „The Jamie Lloyd Company“. Sjajno promišlja klasične komade te uz minimalizam scenografije u prvi plan stavlja glumce, njihove emocije i međusobne odnose na sceni. Sanjam o tome da igram u postavi njegove scenske vizije nekog kazališnog komada Čehova, Ibsena ili Strindberga.
Kako bi ocijenila razvoj hrvatske i svjetske kazališne, ali i filmske scene – od utjecaja umjetne inteligencije do novih inovativnih načina pričanja priča?
Ono što prvo primjećujem jest da su se ljudi vratili u kazalište. I to je sjajno! Ali i da je nastala hiperprodukcija kazališnih i scenskih izvedbi. Što je također sjajno jer ljudi rade i stvaraju. Kreativnost i umjetnost su ono što nas čini boljim ljudima. Nedavno sam čula podatak da je samo u 2025. godini skoro dva milijuna ljudi u Hrvatskoj bilo u kazalištu te da je održano preko 600 premijera. Tu su, naravno, uključene sve, od najmanjih, mislim čak i amaterskih, do onih velikih u profesionalnim kazalištima. Na svjetskoj kazališnoj sceni ima genijalnih produkcija. Već sam spomenula Jamieja Lloyda. U Zagrebu sam gledala gostovanje španjolskog kazališta s predstavom „Ana Karenjina“ (još jedan moj omiljeni komad). Bili su fantastični. Mislim da smo mi tu sretni jer živog čovjeka na sceni umjetna inteligencija neće moći zamijeniti. Kao niti na filmu. Prava emocija se ne da generirati i umjetno proizvesti. Svojstvena je samo duši, a umjetna inteligencija ju nema. Ona možda može pomoći u razradi ideja i scenarija. No, i pisana riječ proizlazi iz života, iz iskustva, iz onog nečeg nama misterioznog i nepoznatog. Iz dubine duše. Tako da nemam straha po pitanju toga. Mislim da je možda film malo pao u drugi plan jer je još pojavom Sopranosa i Seksa i grada nastupila era televizijskih serija koja i dalje traje i neprestano raste. Snimaju se fantastične serije. Ne samo američke, već i europske koje su nam, zahvaljujući brojnim platformama, postale dostupne. Tu možda kino malo „pati“ jer je ljudima sve dostupno u kućnoj atmosferi. Ali povratkom u kazalište ljudi su pokazali da im je živi čovjek, živa riječ i ta kreacija itekako važna.
Mnogi ne znaju da si godinu dana studirala i montažu te da si majstorica u postavljanju studijske rasvjete. Možeš li izdvojiti kolege montažere kojima se diviš, a o kojima se rijetko govori?
Pa dobro, nisam baš neka majstorica u postavljanju rasvjete. Osim kad sam primorana snimati audicije. Toliko znam. Važno je ne biti u mraku. Tako je, završila sam prvu godinu filmske i televizijske montaže na Akademiji, i to čak s četvorkom, ali su mi na kraju godine dali do znanja da je ipak gluma bolja opcija za mene. Montažeri su ljudi iz sjene, oni koji itekako utječu na priču, mogu puno pomoći glumcu u njegovoj izvedbi. Ne mogu reći da danas pratim rad nekih montažera. Tada, kada sam ju studirala, bila sam fascinirana ženom koja je montirala gotovo sve projekte Martina Scorsesea – Thelmom Schoonmaker.
I za kraj, budući da si toliko svestrana i talentirana, jesi li u međuvremenu otkrila i neku novu ljubav?
Za sada mi je gluma sasvim dovoljna. Puno je još kazališnih komada u kojima bih voljela igrati, redatelja s kojima bih voljela raditi, filmova i serija koje bih željela snimiti. Postoje stvari koje me privlače, poput fotografije. Tako da mislim da ću to početi istraživati.
Naslovni vizual: Canva; fotografije: Joanna Paciorek i privatni arhiv Kristine Krepele
