Mačke, zečevi, ruže, tijela i mitološka božanstva – izložba slikarice Selme Hafizović koja premijerno predstavlja radove iz ciklusa “Reproduction” zagrebačkoj publici u Galeriji Josip Račić donosi vrlo bogat i raznolik univerzum prepun veselih boja, ali i pomalo uznemirujućih momenata.
Ova rođena Mostarka odrasla je u južnoj Kaliforniji, studirala na School of Visual Arts u New Yorku, postdiplomski završila na Goldsmiths University of London, a danas živi i radi na relaciji Dubrovnik – New York, svoj, kako kaže, „old lady dream“. Kako pomiruje te kontraste te što inspirira njezine radove ispričala nam je u intervjuu povodom izložbe koju možete pogledati do 30. travnja.
Rođeni ste u Mostaru, odrasli u Kaliforniji, školovali se u Londonu i New Yorku, a sada živite i radite u Dubrovniku. Što ima veći utjecaj na vaše stvaralaštvo – veći ili manji gradovi?
Benefit velikih gradova kao što su New York i London je taj što svi dolaze u te gradove kako bi uspjeli i taj veliki influx ideja je čudesan. Kao da se priključite na struju, ali to ne možete raditi zauvijek bez da se iscrpite. Mislim da pratim neki tipičan put umjetnika koji se povlači da bi konačno napravio svoj rad s informacijom koju apsorbira. Inspirirali su me filmovi i biografije umjetnica poput Georgije O’Keefe koje odlaze u pustinju i tamo stvaraju… Doduše, one su to obično napravile u svojim šezdesetima, ne tridesetima. A i Dubrovnik nije baš tako izoliran, ipak tu dolaze kruzeri (smijeh).
Spomenuli ste da su vam inspiracija za odlazak u Dubrovnik bili umjetnici koji su htjeli stvarati na osami – koje su mane, a koje prednosti takvog načina života za umjetnike?
To je bila poprilično drastična odluka, ali nisam u konfliktu s njom – potpuno joj se predajem. Znam da zvuči dramatično, ali luda je i dugoročno stvara stanje koji iz koje nema povratka. ?
Vaša aktualna izložba „Reproduction“ u galeriji Josip Račić u Zagrebu bavi se temama tjelesnog, ljudskog i tehnološkog, same reprodukcije… Zašto je, po vama, ta tema bitna, osobito u suvremenom kontekstu?
Dugo sam čekala taj moment da u potpunosti osjetim prijelaz transformacije našeg tijela u odnosu prema tehnologiji i kako će se to manifestirati. Željela sam stvoriti rad koji opisuje i možda žali nad napuštanjem prirodnog u umjetnom. O reprodukciji ne mislim u tradicionalnom feminističkom kontekstu, već i u kontekstu društvene, tehnološke i ekonomske reprodukcije i njihovim posljedicama.
Umjetnici mogu neku ideju obraditi tek kad postane dio njihova tijela, kad je internaliziraju. Slikanje je komunikacija tijelom, a ja sam htjela to promotriti u ovom trenutku, post-pandemijskom, kada imamo fizičko tijelo koje je godinama mirovalo na neki način, i ono virtualno.
Na izložbi je predstavljeno devet ulja na platnu, s vrlo različitim motivima i pristupima: „Zec“ se bavi sjećanjima i djetinjstvom, inspiriran je dječjim knjigama, „Ruža“ se izdvaja stilom, na slici „Par“ vidimo energično prikazan strastveni zagrljaj ljubavnika… što je nit koja ih povezuje? Koji koncept ili misaoni proces stoji iza ovog ciklusa slika, možete li nam reći nešto više o tome?
Svaki taj rad ima zasebnu priču jer ono što zaista volim u slikarstvu jest pripovijedanje. Ono što im je zajedničko jest ponavljanje ili nemogućnost ponavljanja koristeći ponekad romantične, a nekad mitološke narative. No oni su također ljubavno pismo samom slikarstvu koje zahtijeva vrijeme – ono je jezik tijela prepunog sjećanja.
U svijetu tehnologija i brzih fotografija na društvenim mrežama, kakvu ulogu, po vama, ima slikarstvo?
Slikarstvo nam pruža sliku procesa koji je već integriran u sferu sjećanja.
Naslovna fotografija: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023., animacija Canva
