“Je li ovo posljednja lijepa stvar koja će nam se u životu dogoditi”, pitaju se dvojica sedamdesetogodišnjaka kada se u bazenu pred njima pojavi očaravajuća Miss Italije, i to potpuno gola. Iako je Miss Italije samo sporedna uloga, ono čega se tako živo sjećam je to da su ljepoticu svi gosti u švicarskom sanatoriju za bogataše posramljivali, jer se podrazumijevalo da je i glupa, sve dok im mlada žena nije svima začepila usta. Deset godina kasnije od njegovog kultnog filma “Mladost“, talijanski redatelj Paolo Sorrentino snimio je i svoj sedmi film – “Parthenope” a koji za glavnu temu ima upravo daleku rođakinju Miss Italije – najljepšu ženu na svijetu koja ima i briljantan um te koja se ovaj put ne može i neće zadovoljiti samo divljenjem i željom muškaraca i žena, jer je u životu zanima i štošta drugo.
Kada vas svi žele, a vi želite nešto drugo
No može li modernoj sireni, koja je doslovce rođena u morskoj pjeni na obalama Napulja u pedesetim godinama prošlog stoljeća, baš kao i mitsko biće iz grčke mitologije prema kojem je i dobila ime, to i uspjeti kada je oko nje toliko obožavatelja koji je s ushitom gledaju – od prvog dečka, cijelog veslačkog tima, slučajnih gostiju u hotelu, gay pisaca ovisnih o alkoholu, umišljenih bogataša koji je oblijeću helikopterom, ostarjelih žena kojima su estetske operacije unakazile lice, mrzovoljnih profesora na studiju antropologije, zastrašujućih biskupa koji pomalo nalikuju vragu do njezinog rođenog brata koji isto nije mogao ostati imun na sestrine čari, i koji će na kraju nesretno skončati.
Prema legendi, Parthenope se bacila u more kad njen pjev nije uspio zavesti Odiseja, a tijelo joj je isplivalo na obale Napulja.
I hoće li možda jednog dana kada se, kao u gotovo svim Sorrentinovim filmovima, budu radile velike životne bilance, ispasti grijeh ako glavna junakinja nije koristila svoju ljepotu do kraja i uživala u njoj besramno, kada su joj je Bogovi doslovce bacili na pladanj, ne razmišljajući previše o posljedicama. I ne manje bitno – neće li možda Sorrentino naposljetku gorjeti u kakvom fiktivnom kritičarskom paklu jer se usudio snimiti isto tako lijep, poetski i meditativan film, a koji ponekad izgleda kao kakva gigantska reklama za talijansku obalu u kojoj je glavne protagoniste obukla modna kuća Yves Saint Laurent i jedino što fali je možda kakav lik kojeg bi utjelovio Damiano David.
Vrata koja nisu otvorena
Sve su to pitanja koja otvara ovaj film koji je podijelio gledatelje, a i kritičare u dva suprotstavljena tima. No možda je ovaj put daleko bitnije to koja vrata glavna junakinja nije otvorila i zašto te što joj se krije u glavi. Naime, već na početku filma Parthenope saznaje da je ljepota nešto poput rata jer otvara brojna vrata. No na veliko čuđenje njene okoline koji bi je najradije pretvorili u seks simbol na filmu, ženili, natjerali da što prije rodi ili barem natjerali da plače u crkvi jer je cijeli život izbjegavala majčinstvo, ona ostaje do kraja toliko zagonetna, nešto poput Mona Lise, pa tako nije neobično da svako malo mora slušati pitanja o čemu to dovraga razmišlja i zašto je često tako neodlučna.
Što se događa kada ljepota postane toliko intenzivna da zasjenjuje samu osobu? I hoćemo li do kraja filma uspjeti prodrijeti u unutarnji svijet Parthenope kada je njezina površina tako zasljepljujuća? Kako film protječe, sve više shvaćamo da ova žena prolazi kroz život duboko sama, uvijek zarobljena u distorziji stvarnosti koju drugi projiciraju na nju.
Suvremena Venera s diplomom studija antropologije
Kao da bi barem neke rečenice mogla objasniti tako nelogično ponašanje suvremene Venere koja ima i akademsku diplomu sa studija antropologije i zašto je od svih ponuđenih vratiju Parthenope na kraju odabrala slobodu, a koja tako često ide ruku pod ruku sa samoćom te razumijevanje i promatranje svijeta umjesto skakanja naglavačke u avanture i bunga-bunga partije, a koje je demonskim silama privlačilo brojne Sorrentinove muške likove. Iako, nije da Parthenope nije znatiželjno odškrinula i ona seksualna vrata koja su često zatvorena pod posebnim ključevima – od senzualnog plesa u troje, prepuštanja poljupcima ženi kojoj nije do kraja vidjela lice preko voajerističkog gledanja tuđeg seksa, spoznaje da osjeća požudu prema bratu do seksualnog odnosa sa svećenikom koji ju je prije toga odjenuo u svete relikvije.
Koji ti je najljepši dio tijela, pita Parthenope biskupa San Gennara. – Leđa. Sve ostalo je pornografija.
I sve to ne bi li pronašla put do odgovora o životu koji su je zanimali. Naime, baš kao i kvadrilogija talijanske spisateljice Elene Ferrante, a prema kojoj je snimljena i TV serija na kojoj je Sorrentino bio producent, i ovaj film o odrastanju u Napulju se zapravo bavi onom neutaživom željom za znanjem, kao i onom metafizičkom željom da se spozna svijet. Ili kako bi rekao Parthenopin profesor antropologije – da čovjek konačno nauči gledati život i saznati u kakvoj su to neraskidivoj vezi ljepota, mladost i ona ključna sjećanja koja čine naš identitet. I ne manje bitno – je li ljubav doista jedini način preživljavanja, kao što često mislimo na početku životnog puta, dok kao pijani nogometni navijači vijorimo pobjedničkim zastavama kroz noć i pri tome tako slijepo vjerujemo u mitove.
