Fake it until you make it! Da nam je samo jedan euro za svaki put kada smo čuli ovaj savjet, vjerojatno ne bismo sada sjedili ovdje i pisali ovaj tekst, jer bismo bili bogati čovjek i bavili bismo se samo brojkama. Jer, s jedne strane, savjet ima smisla. Možemo zamisliti da ga majstor govori šegrtu – “Ajde, probaj oponašati moj rad. Nema veze ako bude grešaka, jednom ćeš uspjeti.” No, s druge strane, hej! Jesmo li s njom odgojili cijeli niz prevaranata koji misle da je posve okej fejkati? Pa što, ionako nitko neće skužiti da generirani odgovor baš i nema smisla, koliko smo površni postali. Glavno da zvuči pametno! A najveća zabluda – na tom tragu smo napravili i sve AI modele, a prije svega one koji se bave jezičnim pitanjima, bilo da je riječ o prevođenju, lektoriranju, generiranju tekstova te brojnim razgovorima sa strojem koji sam oponaša da skoro sve na ovom svijetu zna i svakoga razumije.
Priznajemo, ideja je na početku imala smisla – olakšati si život i ostaviti više prostora u mozgu za stvari kojima bi se bilo pametno baviti. No, caka je u tome da nam nitko nije rekao, ili barem sitnim slovima napisao – hoćemo li uopće imati ideju, poriv, želju da se bavimo nečim ako smo korištenjem brojnih AI alata negdje stisnuli i onaj gumb koji kaže – Uspori mozak. Jer kako drugačije objasniti sva ona istraživanja koja nam stižu o posljedicama prevelikog i krivog korištenja ChatGPT-ja? Okej, nije sve baš ovako crno kao u ovom kratkom filmiću s društvenih mreža, ali nismo ni daleko.
Atrofija mentalnih sposobnosti
Uostalom, svaka nova tehnologija nosi u paketu sa svim super značajkama i one nuspojave. Ta sjećate se samo sjajne knjige “Plitko” Nicholasa Carra u kojoj autor govori da nam je internet donio samo dvije dobre stvari uz brdo loših – a to je dobra motorika i sposobnost brzog donošenja odluka.
Eh, kako ta knjiga s dijagnozom u naslovu danas zvuči duboko! Jer ako bismo htjeli sva istraživanja na temu što AI alati čine našem mozgu po pitanju kreativnosti, pisanja i promišljanja, onda bi se nova knjiga trebala zvati “Atrofija”. Doslovno!
Naime, kada su istraživači u MIT Media Labu pratili kako 54 volontera piše eseje u različitim scenarijima: sami, uz web pretraživanje i uz pomoć AI ja, ustanovili su dvije stvari – ne samo da se promijenio stil pisanja, već i moždana aktivnost. EEG snimke pokazale su kognitivnu atrofiju – smanjene signale u područjima poput prefrontalnog korteksa i hipokampusa, ključnih za pamćenje, fokus i originalno mišljenje.
Hoćemo li zaboraviti pisati?
Što je i logično, jer ako se prečesto oslanjamo na AI za razmišljanje, mozak postupno prestaje pokušavati. A da stvar bude gora, ne možemo se više ni sjetiti što smo to naizgled tako uspješno fejkali, jer neki volonteri gotovo da nisu znali ni prepričati svoj rad. A kako ga i prepričati kada na prvu sve izgleda pametno i smisleno? Jedini je problem što zapravo nema smisla. I da, ovdje sada nije riječ isključivo o lijenosti – nego o emocionalnoj i mentalnoj odvojenosti. Alat je odradio posao, a korisnik se isključio. No, glavni problem na koji upozorava sve više kritičara je sljedeći – ako se počnemo u većem broju slučajeva oslanjati na AI alate, što se onda događa sa znanjem kada ga više ne stvaramo sami? I moramo li onda smisliti neki drugi naziv za plagijat, jer to je najbliže onom što možemo zvati gubitak vlasništva nad mišlju.
Iz ove perspektive, onaj pokušaj moje frendice iz osnovne škole kada je zaboravila napisati zadaću, ali se samopouzdano digla, uzela bilježnicu u ruke i počela na glas izmišljati nepostojeću priču, danas zvuči baš genijalno i kreativno da se čovjek pita – zašto je dobila jedinicu umjesto petice? I nije li to još jedini “fake it until you make it” koji bi trebalo nagraditi? Tko zna, možda će u skoroj budućnosti tako izgledati ispitivanje gradiva. Učenici i studenti će se morati ustati i usmeno reinterpretirati napisano ne bi li dokazali da je esej njihov i samo njihov. Ma koliko bio manjkav, zbog mucanja, ponavljanja i svih onih grešaka, a zbog kojih tekst izgleda kao da ga je pisao čovjek.
Bez onoga – Ako želiš, mogu probati i kraću, još ležerniju verziju koja zvuči kao da pišeš direktno s prijateljskim tonom, a da tvoji profesori ne primijete da nemaš blage veze sa sadržaje, Hoćeš da to napravim?
Fotografije: Canva, Unsplash+
