BARE MINIMUM LJUBAVI I STRASTI: Ubija li vam dečko auru te kako je držanje za ruku postalo novi seks?

Tamara Radan
08.11.2025.

Jesmo li svi mi kao Steve Carell u seriji “Četiri godišnja doba” koji se nakon 25 godina braka probudi sa suludom idejom da mu život leti pred nosom, a on spava medvjeđim snom pa dođe na ideju ostaviti ženu i krenuti sve ispočetka? No što kada su se pravila igre promijenila za sto osamdeset stupnjeva. Pogotovo kada si u vezi s dvadeset godina mlađom osobom, jer pitati nekoga želi li biti u vezi jednako je tome kao da želiš objaviti zajedničku fotku na Instagramu ili se držati za ruke u javnosti. Kao da si već došao do kraja igre i više nema nazad, a ni refresha. Izdvojili smo neke nove trendove u ljubavi i seksu koji izokreću stara pravila naglavačke.

Sjećate se onih davnih dana kada je svaki influencer u nekom trenutku iz ormara ili backstagea izvukao svog samozatajnog dečka ili curu pa su zajedno počeli raditi content, snimati podcaste te voditi dubokoumne razgovore o razvoju njihove veze, a publika i oglašivači su trljali ruke jer sada na jednom profilu možeš uvaliti proizvode za nju i njega? E pa izgleda da su se vremena, ali i algoritmi promijenili, jer odjednom je postalo cringe imati dečka, a još više – držati ga za ruku. Tako barem tvrde njujorške influencerice Halley i Jaz u svom podcastu “Delusional Diaries”, koji je preko noći pokrenuo lavinu rasprava o tome treba li pokazivati dečka na društvenim mrežama ili ti to odmah ubije auru, je li to znak solidarnosti prema onima koji muku muče s dejting scenom, posve nefeministički graditi identitet preko muške energije, upozorenje muškarcima koji se sve gore ponašaju ili, još gore – znak nenadanog skretanja udesno. Uostalom, i Taylor Swift je od trenutka kada se zaručila i počela u pjesmama zazivati tradicionalne vrijednosti doživjela da je počinju nazivati republikankom.

Zašto je danas sramotno imati dečka?

Na prvi pogled, ovaj trend “ajmo tajiti dečka”, ma koliko originalno zvučao, zapravo je na neki način toliko vintage. Ta sjećate se samo kako su na prijelazu tisućljeća velike filmske i glazbene zvijezde po savjetu menadžera morale tajiti da imaju dečke ili muževe. Ili kada je bio statusni simbol na Facebooku mistificirati, ili ono što bi se danas reklo – romantizirati kaos pa odabrati opciju “komplicirano je”! Pitanje sada nije treba li pokazivati dečka ili ne i zašto gore navedene podcasterice taje svoje dečke, nego jesmo li i u ljubavi počeli primjenjivati bare minimum pristup? Jer kako drugačije objasniti to da je odjednom i držanje za ruku postalo stvar rasprave, gotovo politike, i nešto što dolazi nakon seksa. Ako uopće.

Odvajanje planeta ljubavi i seksa

Nema više one prastare sheme iz 19. stoljeća kada si simpatiju na plesnjaku mogao izraziti jedino dodirom ruke, nakon koje bi uslijedio poljubac, zatim peting, a ako vam se posreći – seks i brak, pa živjeli su relativno dugo i sretno. Jer u jeku seksualne emancipacije ne samo da smo se do kraja oslobodili, nego su se i planeti zvani ljubav i seks toliko odvojili u sazviježđu da vam ponekad ni vrhunski astrolog ne bi pomogao da ih spojite. Uostalom, ljubavni život u magli, gdje je sve moguće, ali i nemoguće, lijepo nazvanom situationshipu, već je odavno postao glavna matrica ljubavi, dejtanja, seksanja i dekodiranja. Nema više toga da morate nešto odabrati, svrstati se u ladice, a kamoli nešto vrijedno zaključati. A i zašto bi kada je sve tako fluidno i nestabilno. A ako vas netko i pita jeste li za zatvorenu vezu, najbolje je odgovoriti – we will see! I ako vam se ne da, naprosto ghostati osobu. A prvašićima naprosto ostavite držanje za ruku. Ili onim rijetkima koji požele i uspiju spojiti planet ljubavi i seksa.

Je li držanje za ruku novi seks?

Jer kako drugačije objasniti sva ona istraživanja koja se među studentskom populacijom izvode već dvadeset godina i u kojima se geste nježnosti poput držanja za ruke trebaju tražiti povećalom kao neka rijetka perverzija. Ta još su mladi davne 2006. tvrdili u New York Timesu da je držanje za ruke puno intimnije nego poljubac, a 2014. jedna brucošica s Yalea izjavila da je na radionici o intimnosti “nekoliko muškaraca reklo da im se držanje za ruke čini intimnijim od handjoba”. A sociologinja Lisa Wade u svojoj knjizi “American Hookup” držanje za ruke doslovno smatra rijetkom i naivnom, da ne kažemo blesavom, pticom dodo, koja je možda i svojom krivicom nestala sa zemlje.

Emocije kao pregovaračke karte

O čemu je sada tu riječ? Je li to neka vrsta prevencije za ranjeno srce ili stil života koji iznad svega cijeni individualizam, dalo bi se raspravljati. Uostalom, ovu dilemu je otvorila i Carrie u zadnjim epizodama serije “I tek tako” kada se raspravlja može li suvremena knjiga završiti s otvorenim krajem koji ne uključuje muškarca.

“Izražavanje iskrenog interesa ili želje za povezivanjem često se smatra rizičnim ili sramotnim, dok je glumljenje nezainteresiranosti ili ravnodušnosti način zadržavanja kontrole”, rekla je sociologinja dr. Jenny van Hooff sa Sveučilišta Metropolitan u Manchesteru za magazin magazin Dazed. “Emocije postaju pregovaračke karte: onaj tko pokazuje manje osjećaja – ima više moći.” Stoga se ovaj trend uskraćivanja nježnosti može tumačiti kao oblik samozaštite.

Iako je posve srednjoškolski gledati svijet crno ili bijelo – imati dečka ili nemati, republikanski i demokratski, ljubav i seks, odgovoriti odmah ili brojati da prođu tri sata kako kažu nova pravila. No, ako već moramo nešto proglasiti cringe – neka to onda bude paraliza u dejting svijetu zbog straha od odbijanja. Ili kada netko svakih mjesec, dva svečano predstavlja novog partnera na društvenim mrežama, a onda ga podjednako brzo briše. Nije dobro ni za algoritam, a još manje za mentalno zdravlje i srce. Jer kao što bi rekao Clint Eastwood – “U ljubavi i seksu nema garancije. A ni povrata robe. Ako vam je do nje, kupite si toster!”

Vizuali: Canva, Unsplash+

Pročitaj više

Kolumna: Lea Tomac

Zašto neke osobe reagiraju iznimno burno u situacijama koje su objektivno nevrijedne spomena? Zašto, pak, neke osjećaju sigurnost tek kada kontroliraju svaki aspekt svoga života? Zašto je u nekih prisutan gotovo instinktivan strah od gubitka? Zašto neke vječito prati sjena krivnje, čak i kada nisu učinili apsolutno ništa pogrešno? Zašto nekima, koliko god uspješni bili, nijedno postignuće nije dovoljno dobro? Kako bi odgovorila na navedena i njima slična pitanja, psihologija sve češće postavlja jedno dodatno, vjerojatno najintrigantnije do sada – što ako opisani obrasci nisu posljedica isključivo osobnih iskustava već dio emocionalnoga nasljeđa?

Na prvi pogled priča s fiktivnog irskog otoka izgleda kao bizarni horor. No kako film odmiče, postaje jasno da govori o nečemu vrlo suvremenom – o ghostanju i brutalnoj moći šutnje kada jedan prijatelj jednostavno odluči izbrisati drugoga iz života.

Je li Brookyln Beckham neka vrsta modernog Goethea i kako to da je u zadnjih 10 godina broj pjesama koje govore o tuzi, beznađu i stresu tako naglo porastao, a pozitiva drastično padala?

Kolumna: Lea Tomac

Cijela poanta manosfere, navodno, jest kako osvojiti žene. Zašto onda gotovo opipljiv osjećaj nelagode nastaje čim žena stupi na scenu? Zašto oni najradikalniji među njima otvoreno tvrde da im se žene uopće ne sviđaju? Istražili smo što pokreće manosferu i zašto kombinacija homosocijalnosti i homohisterije stvara neobičan paradoks – muškarce emocionalno usmjerene jedne na druge, ali prisiljene to maskirati agresijom, dominacijom i mizoginijom.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.