Ne morate biti član društva prokletih pjesnika da naslutite da je svijet ponekad vrlo okrutno i uznemirujuće mjesto i da nam vrlo često trebaju afirmacije, mentori, kao i fiktivni gumb za pauzu. Uostalom, ne bi banke bez razloga imale slogane ‘Vjeruj u sebe’. ‘Ma vjerujem ja u sebe’, rekao bi moj frend, ali meni sada treba i povjerenje banke pa da mi više odobri taj kredit.
Pa ipak, čak i kada imate brdo love na računu i jedna ste od najpopularnijih i najcjenjenijih žena na svijetu poput Taylor Swift ne znači da će sve biti med i mlijeko te da nećete doći u iskušenje napisati pjesmu ‘I Hate It Here’, a koja izražava otvorenu čežnju za bijegom. Zarobljena u svijetu “srednje gradskih nada i malih gradskih strahova” od kojih se osjeća toliko otuđeno da se “boji izaći,” pjevačica žudi pobjeći iz ovog svijeta i pronaći onaj smisleniji, čak i ako postoji samo u njezinom umu.
Dvije vrste bijega
A da Taylor nije usamljena u maštanjima o bijegu svjedoči i podatak da je pjesma “I Hate it Here” preslušana 76 milijuna puta. A gdje je velika potreba tu je i velika znatiželja pa su se tako pjesme dohvatili i istraživači iz Norveške koji se bave idejom bijega. Naravno, ne onoga s otuđenom lovom iz banke. Naime, pitanje koje je zanimalo tim sa Sveučilišta u Oslu je bio je li bijeg valjan način suočavanja s razočaranjem i frustracijom? Rješava li bijeg išta kada će nas isti problemi koje smo ostavili iza sebe čekati kad se vratimo? A odgovor glasi – sve ovisi o motivaciji koja stoji iza našeg bijega, prenosi portal Psychology Today.
U istraživanju prilagodljivih i neprilagodljivih funkcija bijega, Stenseng i kolege razvili su dvodimenzionalni model bijega sastavljen od “samoekspanzije” (prilagodljivi bijeg) i “samosupresije” (neprilagodljivi bijeg). Model se temelji na konceptu “sebstva”, koji definiraju kao “ljudsku urođenu sposobnost praćenja, procjene i razmišljanja o vlastitim prezentacijama, ciljevima i vlastitom identitetu.”
A kada naše vlastito ja dođe u sukob sa svijetom ponekad može ugroziti naš osjećaj sebstva, ostavljajući nas s osjećajima o kojima pjeva Taylor – usamljenosti, gorčine i bezvrijednosti. Drugim riječima, želimo pobjeći. Ova želja za bijegom sama po sebi nije ni zdrava ni nezdrava. Naša motivacija za bijeg čini razliku, a motivacijski načini razmišljanja iz kojih proizlaze dvije dimenzije modela istraživača su “antagonistički različiti”, piše portal Psychology Today.
Bježite li od negativnog ili prema pozitivnom?
Pa u čemu je razlika? Samosupresija je, poput maštanja o prošlosti kada je sve bilo bolje utemeljena na motivima prevencije. U ovom motivacijskom načinu razmišljanja, angažiramo se u aktivnosti kako bismo spriječili ili suzbili neugodne misli i emocije i odvratili se od neugodnih mentalnih procesa. Drugim riječima dok suzbijamo negativne emocije istovremeno prigušujemo one pozitivne.
Samoekspanzija je pak dijametralno suprotna, jer ne suzbijamo emocije već bježimo od negativnih misli tako što kreiramo one pozitivne. Riječ je o bijegu prema nečemu dobrom, umjesto o bijegu od nečega lošeg. Umjesto da prigušuje negativne i pozitivne emocije, Taylor Swift izvodi samoekspanzivni bijegu njezin unutarnji život, gdje se može namjerno izgubiti podiže pozitivne emocije tako da negativne jednostavno više nisu toliko važne. I ne manje bitno – otvaraju novo polje mogućih ideja u koje bi mogli povjerovati vi, ali i sve banke u vašoj okolini.
Naslovni vizual: Taylor Swift Instagram
