Zamislite ovo: cijeli dan radite, obavljate milijun stvari odjednom, i jedva čekate navečer malo mira. Ali umjesto da se isključite, uzimate mobitel i tonete u more poruka, lajkova i notifikacija. Satima ste na društvenim mrežama, možda čak i u strastvenom dopisivanju s nekim tko vam se sviđa. No, kad dođe trenutak stvarne intimnosti – umor, praznina, možda čak i potpuna nezainteresiranost. Što se dogodilo? Gdje je nestala strast?
Odgovor se krije u našim hormonima, konkretno – u kortizolu. To je hormon stresa koji se pojačano luči kada smo izloženi neprestanom iščekivanju, napetosti i stalnom nadražaju društvenih mreža. I dok nam je nekad za podizanje hormona zadovoljstva bilo potrebno stvarno uzbuđenje, danas ga dobivamo iz sitnih digitalnih nagrada – svakim lajkom, odgovorom na poruku ili novim ‘matchom’.
Digitalna stimulacija i hormonalna iscrpljenost
Kada stalno skačemo s aplikacije na aplikaciju, s jednog dopisivanja na drugo, naš mozak radi prekovremeno. Svaka notifikacija, svaki novi odgovor pali malu dozu dopamina, neurotransmitera povezanog s nagrađivanjem i motivacijom. Problem je u tome što visoka razina dopamina nije održiva – nakon inicijalnog uzbuđenja dolazi pad, a onda tražimo još jedan podražaj kako bismo se opet podigli.
Istovremeno, kortizol raste, jer tijelo prepoznaje tu vrstu iščekivanja kao stres. Mozak ne razlikuje hoće li vas stvarno progoniti lav ili samo čekate odgovor na poruku od simpatije – stres je stres. Ako taj stres traje predugo, tijelo se iscrpljuje. I tu dolazimo do ključnog problema: hormonalna ravnoteža se narušava, a posljedice mogu biti umor, pad libida, pa čak i smanjena sposobnost osjećanja zadovoljstva u stvarnim, fizičkim interakcijama.
Zašto ne dolazi do seksa?
Ako se pitate zašto danas toliko mladih ljudi priča o ‘low libido’ fenomenu, odgovor leži u ovom digitalnom vrtlogu hormona. Seksualna želja nije samo psihološka stvar – ona je i kemijska. Da bismo željeli nekoga u stvarnom svijetu, naše tijelo treba doživjeti određenu razinu uzbuđenja, koje uključuje dopamin, oksitocin i testosteron. No, ako smo već potrošili sav dopamin na desetke poruka i flert preko ekrana, može se dogoditi da u stvarnom susretu osjećamo… ništa.
Zamislite to kao prejedanje grickalicama prije večere. Mozak je već dobio dovoljno sitnih ‘nagrada’ i nema potrebe za onom pravom. U hormonalnom smislu, previše vremena provedenog u digitalnoj stimulaciji može smanjiti želju za stvarnim, tjelesnim kontaktom. To nije mit – istraživanja pokazuju da dugotrajno korištenje društvenih mreža povećava razinu kortizola, a povišeni kortizol smanjuje libido i afinitet za fizičku bliskost. Pa kada vam netko sljedeći put spočitne da mu se ne javljate, javite mu da čuvate hormona za live susret.
Naslovni vizual: Unsplash+
