Evo, kako bi vam bilo lakše, ja ću započeti – moja posljednja laž glasila je: „Sori, ali moram poklopiti, baterija mi je na izdisaju“. Baterija mi je zaista bila na izdisaju, no ne ona telefonska već društvena. Problem nije bio u sugovorniku, nije bio ni u razgovoru kao takvom – naprosto sam dosegla dnevni limit interakcije, a moj doprinos konverzaciji rapidno se pretvarao u neartikulirano mrmljanje. Neki ljudi odlično razumiju ‘social battery low’ alarm jer su ga i sami nebrojeno puta iskusili – njima otvoreno dajem do znanja kada je vrijeme da se pozdravimo, baš kao i oni meni. Drugi, pak, takvo što shvaćaju iznimno osobno te sam, poučena iskustvom, naučila pomalo frizirati istinu. No harm, no foul, reklo bi se – bolje sićušna laž nego povreda nečijih osjećaja. Prilično sam sigurna da nisam jedina koja to radi… Svi, dakle, lažemo – pitanje je samo zašto, kako i koliko.
Pričao je bolje bajke nego Andersen
S time na umu, došla sam u popriličnu napast konzultirati eksperta u toj domeni – bivšeg dečka. Pričao je bajke bolje nego Andersen. Ja sam ih poput djevojčice (sa šibicama) zadivljeno slušala. Andersenovu djevojčicu šibice nisu grijale dovoljno, mene su pak bajkovite šibice bivše ljubavi opekle do kosti. Njegove laži nisu bile malene i ‘bijele’ – kalibar im je bio znatno veći i razorniji te su mu donosile meni neshvatljivo zadovoljstvo. Nakon tog nimalo bajkovitog iskustva, prvi sam se puta istinski zapitala – zašto? Zašto lažemo? Ne bi li nam životi bili lakši kada bismo se držali istine? Odustala sam od onog inicijalnog poriva da ga brzinski zvrcnem i pitam za inside info – i tako me ne bi dočekala iskrena razmjena mišljenja. Odgovor sam, stoga potražila na drugim mjestima, a ono na što sam naišla bilo je, blago rečeno, otriježnjujuće.
Jesmo li stvoreni za laganje?
„Laganje je evolucijska prilagodba“ – stajalo je u zaključku jednog od brojnih socioloških istraživanja provedenih na tu temu. Rezimei svih ostalih također su bili na istome tragu. Je li zaista moguće da je laganje – nešto što, barem na van, kolektivno osuđujemo, ono što nas na neki način održava živima? Znanost kaže da jest, iako priča, naravno, nije crno-bijela.
Istraživači su, kako to obično biva, započeli s proučavanjem flore i faune te ustanovili da i one vrve obmanama. Kamuflažne boje, pjege, pruge i slično ondje su kako bi prevarile predatora ili plijen, ovisno o tome u kojoj se ulozi lažljivac nalazi. Darom govora mi ljudi smo tu vještinu naprosto podigli stepenicu iznad. Antropolog Robert Trivers pojasnio je to na sljedeći način: „Kada lažete uzorkom krzna, oblikom latica ili mirisom možete lagati o tome tko ste ovdje i sada, u trenutku. Ali obmanuti riječima… odjednom ste sposobni lagati o bilo čemu, bilo kome, bilo gdje i bilo kad, a prošlost, sadašnjost i budućnost postaje moguće modelirati prema osobnim željama.“ Čini se da ljudski govor zaista omogućuje obmanama da nadiđu prostor i vrijeme, a priroda kao da poručuje – it’s a feature, not a bug. Znači li to da smo stvoreni za laganje? Odgovor na „kako“ uspješno je pronađen, no što je sa „zašto“ i „koliko“?
Izgledaš očajno u toj haljini i ne mogu vjerovati da si to odabrala za naš izlazak.
Antropolozi, sociolozi i evolucijski biolozi prilično su složni i pri odgovoru na „zašto“. Tvrde, pribjegavamo lažima kako nas zajednica ne bi izopćila, jer od davnina je u nas utkano da napuštanje donosi sigurnu smrt. Kada bi nas netko upitao želimo li stopostotno iskrenog prijatelja, partnera ili kolegu, većina bi nas vjerojatno odgovorila potvrdno. No razmislite na trenutak o idućim rečenicama:
Tvoje beskrajne priče o bivšem me izluđuju, ne mogu to više slušati.
Izgledaš očajno u toj haljini i ne mogu vjerovati da si to odabrala za naš izlazak.
Trebalo bi zatvoriti instituciju koja ti je dala diplomu jer očito nisi naučio ništa.
Ne zvuči baš najbolje, zar ne? Surova istina možda ipak nije najbolji put do dobrih odnosa. Ovo je trenutak u kojemu na scenu stupaju little white lies – benigne laži kojima malčice uljepšavamo istinu i omekšavamo govor kako ne bismo bespotrebno povrijedili one do kojih nam je stalo. Tim činom štitimo druge, ali i sebe od konflikta koji bi potencijalno ugrozio odnos jer shvaćamo da je zajednica kojoj pripadamo vrjednija od toga da baš nikad ne pregrizemo jezik. Stopostotna iskrenost brzo bi nas dovela do persona non grata statusa, a to je ono što smo evolucijski kondicionirani izbjegavati u širokom luku. Socijalno prilagođene osobe lažu, stoji u ranije spomenutom istraživanju. Znači li to da bih ipak trebala nazvati bivšeg?
Zlatna sredina satkana od laži
Bogu hvala, ne, a od tog pogrešnog koraka sačuvao me odgovor na posljednje pitanje – „koliko“. Laganje je jedna od rijetkih vještina u kojoj ne trebamo težiti tituli najvećega; benefite ćemo iskusiti tek pogodimo li zlatnu sredinu. Konstantno laganje, posebice ono začinjeno dozom sadizma donosi sličan ishod kao i slijepa vjernost istini – ljudi će nas početi napuštati. Imati pored sebe osobu zbog koje automatski otvaramo kišobran čim ona izjavi kako je dan sunčan, beskrajno je iscrpljujuće. Dodamo li tome činjenicu da osobe koje lažima pribjegavaju iznimno često najčešće ne staju na onim ‘malenim’ već testiraju naše granice sve nevjerojatnijim i malicioznijim obmanama, posve je logično da ćemo prije ili kasnije zaključiti kako nam je život ljepši bez njih. Opisani profil malignih lažljivaca ne smatra se adekvatno socijalno prilagođenima, naglašavaju autori provedenog istraživanja te ističu da takav obrazac nipošto ne treba izjednačavati s white lies profilom ljudi. Sori bivši, but you made your own bed.
I onda? Koja je posljednja laž koju ste izrekli? Nadam se neka malena i ‘bijela’ kojom ste zapravo drugima uljepšali dan. Nema mjesta sramu, jer takvo što naprosto upućuje na zaključak da je evolucija dobro odradila posao!
Vizuali: Canva, Unsplash+
