Koliko ste se puta našli u situaciji u kojoj vam je sve u tijelu govorilo da nešto nije u redu, no ipak ste odlučili ostati? Dejt koji od prvoga trena prati bad vibe, putovanje na koje vam se iz nepoznatog razloga najednom ne ide, ponuda za posao u kojoj vam nešto baš i ne sjeda..? Unutarnji alarm vrišti poput Kill Bill soundtracka, ali racio poručuje „Nepristojno je otići. Neodgovorno je otkazati. Neprofesionalno je odbiti. Zašto dramatiziraš?“. Stoga ostajete na dejtu s osobom od koje zapravo želite pobjeći, dolazite na aerodrom nadajući se da će let biti otkazan, prihvaćate ponudu ne znajući kako je elegantno odbiti… A vaše unutarnje granice? Razočarano vam mašu iz daljine, toliko sitne da više nalikuju točkicama negoli čvrstim linijama, podsjećajući na to da ste ih, po tko zna koji put, pregazili.
Ako vam opisano zvuči poznato, vjerojatno nije riječ o slučajnosti. U tom rascjepu između onoga što osjećamo te onoga što činimo za većinu nas počinje najtiša, ali i najdublja erozija osobnih granica. Tragate li za nečime što će vas trznuti iz takvoga obrasca te napokon potaknuti na snažnije zauzimanje za sebe, bacite pogled na Speak No Evil – malo je koji film toliko precizno ogolio opisanu dinamiku. U navedenome filmu nelagoda se ne javlja naglo, već se, baš kao u stvarnome životu, pod kožu uvlači gotovo neprimjetno.
Speak No Evil film
Radnja počinje banalno, čak iznimno ugodno – red elementarne pristojnosti, red druženja, red ustaljenih društvenih konvencija i ustupaka koji se, pojedinačno gledajući, doimaju posve bezazleno. Međutim, sitni se kompromisi počinju gomilati, atmosfera postaje osjetno teža i mučnija, a gledatelj najednom biva ispunjen frustracijom, ali ne zbog onoga što antagonisti čine nego zbog onoga što protagonisti ne čine. Ne odlaze. Ne zauzimaju se za sebe. Ne pronalaze vlastiti glas.
Iako je Speak No Evil nominalno kategoriziran kao hibrid trilera i horora, gotovo ništa u njemu nije otvoreno nasilno. Najsnažniji horor – onaj u kojemu osjećamo svu pogrešnost situacije – proizlazi iz dobro nam znanog osjećaja težine koji se javlja svaki put kada u ime „pristojnosti“ iznevjerimo sebe. To je trenutak u kojemu navedeni film prestaje biti samo film te prerasta u zrcalo naših vlastitih iskustava. Jer, granice nisu ono što kažemo (a odviše često ni ne kažemo) da jesu. Granice su ono što smo djelima spremni obraniti. Većina nas, nažalost, živi u lažnome uvjerenju da je sama njihova verbalizacija dovoljna.
Pitanje granica
Jedno „Ne želim / Ne odgovara mi / Ne pronalazim se u tome / Nije mi ugodno“ i kraj priče. Druga će strana automatski uvažiti našu opasku, a dalje ćemo nastaviti jednako lagodno kao što smo započeli. Međutim, stvarnost je daleko manje romantična i nerijetko ne igra prema tim pravilima. Ljudi testiraju. Ignoriraju. Pregovaraju. Milimetar po milimetar pomiču. Mi se, u ime „pristojnosti“ odmičemo te, neovisno o riječima koje smo izgovorili, šaljemo nevjerojatno jasnu poruku – ova granica nije stvarna. Nakon toga, u najbenignijem slučaju, ostajemo preplavljeni valom frustracije. Što se najmalignijeg ishoda tiče, preporučam da odgledate film do kraja. Pomoći će vam pri izdržavanju (društveno nametnute) nelagode koja inicijalno prati poštivanje vlastitih granica, te će ista najednom djelovati kao iznimno malena cijena u usporedbi s alternativom.
Ostati čvrst iza vlastitoga „NE“
Taj prvotni osjećaj nelagode koji se gotovo bez iznimke javlja odlučimo li se napokon zauzeti za sebe odviše smo često skloni protumačiti kao znak da radimo nešto pogrešno. No istina je dijametralno suprotna, a opisana nelagoda nije tek nepoželjna nuspojava ili signal da odustanemo od sebe. Ona je sastavni dio procesa. Ostati čvrst iza vlastitoga „NE“ znači svjesno riskirati neslaganje, razočaranje, pa čak i odbacivanje. Dosljednost unutarnjem glasu podrazumijeva sposobnost izdržavanja tuđe frustracije bez potrebe da je trenutačno ublažimo kao i odustajanje od beskrajnog opravdavanja i objašnjavanja. Naposljetku, najzahtjevniji korak na koji nas dosljednost potiče jest ne popustiti samo zato da bismo situaciju učinili „lakšom“ i „jednostavnijom“.
Oni među nama s iznimno izraženim people pleasing tendencijama skloni su komentirati kako ni sami ne znaju koje su točno njihove granice. Bez uvrede ikome, i sama sam recovering people pleaser, no usudila bih se reći da to nije istina. Vlastite granice poznajemo nevjerojatno dobro. Do problema dolazi u njihovom provođenju te činjenici da navedeno dolazi s posljedicama. Netko će se uvrijediti. Netko će nas prozvati sebičnima. Netko će pokušati preokrenuti priču u vlastitu korist. U određenim će se slučajevima odnosi raspasti. People pleaser teško podnosi takav ishod, stoga znatno češće radije odustaje od sebe samoga. Odgovor na pitanje vodi li takav obrazac ponašanja ka zdravim i smislenim odnosima znate i sami…
Što se nalazi s druge strane nelagode
Kada prvi puta uistinu stanemo iza vlastite granice, ne tek praznim riječima već konkretnim djelima, naše će tijelo neminovno reagirati. Srce će ubrzati, glas će zadrhtati, želudac će nam se vrlo vjerojatno svezati u čvor. No to je cijena izlaska iz obrasca nekritičkog ugađanja svijetu, a s druge strane te (privremene) nelagode nalazi se nešto znatno vrjednije – unutarnja koherentnost. Ne očekujte spektakl – nagrada dolazi u tihome obliku dugo željenog osjećaja mira.
Koncept osobnih granica nikada nije bio zamišljen kao alat prisilne kontrole drugih, već kao alat izgradnje zdravoga samopoštovanja. Kada ih ne branimo, ne gubimo samo energiju ili vrijeme nego i vjeru u sebe.
Upravo iz tog razloga, rečenica poput „Postavio/la sam granicu, ali oni je nisu poštovali“ nije kraj priče – to je tek sredina. Ključno je pitanje što ste učinili nakon što granica nije bila ispoštovana? Jer, bez posljedica, granica nije ništa doli suptilna sugestija.
Ona, naravno, ne mora biti dramatična; posljedica nerijetko dolazi u vidu smanjene dostupnosti, privremenog povlačenja iz odnosa, promjene dinamike i slično. Ipak, s vremena na vrijeme, koliko god bolno bilo, posljedica uistinu podrazumijeva odlazak. Ne kako bismo kaznili drugu osobu, već kako bismo ostali dosljedni vlastitom unutarnjem glasu. Možda je baš iz tog razloga cijelu poantu filma Speak No Evil moguće sažeti u tek dvije njegove rečenice:
„Why did you do it? – Because you let us.“
Nije riječ o optužbi nego o razotkrivanju. U konačnici, naše osobne granice nisu nešto što drugi pošto-poto „moraju“ poštovati. One su putokaz uz pomoć kojega podučavamo druge kako nas tretirati. Ne jednom, već dosljedno, cjeloživotno, svaki put.
Fotografije: Unsplash+; press
