Ako bih vas pitala kada ste posljednji put vidjeli prijatelja iz školske klupe, bivšu ljubav iz prošloga desetljeća ili kolegicu s kojom ste ispijali kave na prvom poslu, biste li se s lakoćom prisjetili? Zaista prisjetili, ne kroz maglu ili naknadno slaganje događaja za koje pretpostavljate da su se odvili baš tako? Sjećate li se jasno situacije u kojoj ste se susreli, razgovora koji ste vodili, načina na koji ste se pozdravili ili je uspomena pomalo blijeda jer u tom trenu nije djelovala kao događaj od velike važnosti? Možda upravo sada shvaćate da prisjećanje pomalo škripi no prije negoli za to okrivite godine, manjak sna ili nešto treće, dopustite da vas upoznam s teorijom posljednjeg susreta.
Kada nema nastavaka nakon “Vidimo se”
Teorija je možda malčice preozbiljna riječ s obzirom da se ne radi o nečem znanstveno dokazivom, ali nakon što dovoljan broj ljudi iskusi gotovo identičnu pojavu nije li vrijeme za zapitati se koliko su slučajnosti uistinu slučajne? A osvrnemo li se na sve naše (bivše) odnose, dobar dio nas mogao bi shvatiti da posljednji susreti gotovo nikada nisu djelovali kao posljednji. Pozdravili smo se jednako kao što smo se pozdravljali prethodnih dana, tjedana, mjeseci, godina, netko je nekome dobacio „Vidimo se!“, ali više se nismo vidjeli. Svađe, drame, tenzije, nesporazumi – sve ono što ponekad tinja ispod površine i daje naslutiti kraj – sve je izostalo no jednako tako izostao je i nastavak odnosa. A takvo što boli, zar ne? Nerijetko znatno više od prekida nakon kojih je kristalno jasno da nazad ne postoji, a rastanak ima zauvijek zabilježeno vrijeme, mjesto i nepokolebljivo dobar razlog. Točno u tom trenutku, na scenu stupa teorija posljednjeg susreta kako bi dala smisao tom naizgled nelogičnom gubitku.
Lekcije iz slučajnosti
Sukladno teoriji, nijedna se osoba u našim životima ne pojavljuje slučajno, a svaki odnos neovisno o njegovu intenzitetu, trajanju pa čak i tome je li nam donio radost ili patnju ima određenu svrhu. Netko će se pojaviti kako bi nam pružio ruku onda kada nam je najteže, uz nekoga ćemo spoznati kako je to biti uistinu viđen i prihvaćen, netko će biti naš vjetar u leđima i utjelovljenje hrabrosti za korak na koji se ne bismo odvažili sami. S druge strane, netko će nas naučiti postaviti granice tek nakon što ih previše puta prijeđe, netko će nas suočiti s vlastitom sklonošću da pristajemo na manje od onoga što zaslužujemo, netko će nas natjerati da shvatimo kakav odnos više nipošto ne želimo… Jednom kada je lekcija usvojena te naučimo ono što smo trebali naučiti, svrha odnosa ispunjena je te se on gasi, a naši se putevi počinju razilaziti. Ne nužno uz prasak koji jasno označava kraj, već poput pravaca kojima je bilo namijenjeno presjeći jedan drugoga, a zatim nastaviti vlastitim putem.
Popravni za loše učenike
No što ako učenje škripi, a mi ne pratimo najbolje na satovima životnih mudrosti? Prema teoriji posljednjeg susreta, lekcija koju (svjesno ili nesvjesno) odbijamo naučiti vraćat će se na ovaj ili onaj način. Lice se može izmijeniti, ali obrazac ostaje isti. Ista jednostrana prijateljstva, isti nedostupni partneri, iste dobro nam znane emocije te iste rane u nama samima koje odbijaju zacijeliti. Dokle god ne naučimo ono što bismo trebali život će nam, tvrdi teorija posljednjeg susreta, servirati slične zadatke. Zanimljivo je da se, jednom kada prepoznamo i prekinemo obrazac, ne mora dogoditi ništa spektakularno – posljednji je susret suptilan i tih. Vjerojatnije je da ćemo tek retrospektivno shvatiti kako više ne prolazimo kroz vrata kroz koja bismo nekoć hrlili, da nam osobe koje smo donedavno smatrali privlačnima više ne šetaju po mislima, da nam je ponašanje koje smo godinama opravdavali najednom neprihvatljivo te da odnose koje smo nekada pokušavali uskrsnuti sada mirno prihvaćamo kao završene priče.
Kada ode osoba, ali ne i posljedice
Takav ishod djeluje povoljno i ohrabrujuće, zar ne? No što je s onim ranije opisanim odnosima koji su nosili itekako pozitivan predznak, a u konačnici se ipak rasplinuli? Kako objasniti takav gubitak? Teorija posljednjeg susreta naglašava da poanta odnosa, kakav god on bio, nije trajnost već neizbrisiv trag koji ostaje iza njega. Netko je bio prijatelj koji nas je u razdoblju izgubljenosti podsjetio da nismo sami; netko nas je upoznao s novim ljudima te otvorio vrata koja sami ne bismo pronašli; netko nam je kroz partnerski odnos pokazao kako izgleda uzajamno poštovanje…
Završi li takav odnos, ono naučeno ne nestaje zajedno s njim. Naprotiv, najčešće tek gledajući unazad shvaćamo koliko su nas određene osobe promijenile najbolje, čak i ako više nisu prisutne u našim životima. U tom smislu, ono što ostaje iza odnosa nije tek sjećanje na osobu već nešto puno konkretnije – stvarne odluke koje smo donijeli, prilike koje smo stvorili, hrabrost koju smo stekli, standardi koje smo podigli te slika sebe koju smo promijenili. Osoba je otišla, ali posljedice njezine prisutnosti nisu.
Naravno, ljudski je pitati se ako je bilo dobro, zašto je moralo završiti?!
Štoviše, naučeni smo završetke promatrati isključivo kao dokaze da je nešto pošlo po krivu. No teorija posljednjeg susreta iznova naglašava da između vrijednosti i trajanja ne stoji nužno znak jednakosti. Neki su odnosi prirodno došli svome kraju baš zato što su nevjerojatno dobro ispunili vlastitu svrhu – trajanje im je možda bilo ograničeno no njihovu vrijednost, s druge strane, nastavljamo osjećati i dalje. Posljednji susret, stoga, rijetko izgleda poput posljednjeg, upravo kako finalna scena ne bi zasjenila značaj svega onoga što joj je prethodilo.
Fotografije: Canva, Unsplash+
