Zadnji put kada sam ušetala u dućan s igračkama ne bih li kupila poklon za dječji rođendan, gadno sam se opekla kada sam postavila pitanje imaju li možda neku plišanu macu, psića, zeku ili Minnie Mouse, jer prodavačica me pogledala kao da sam pala s Marsa i samo kratko odgovorila: „Ne, imamo samo svemirce i čudovišta.“ I što mi je drugo preostalo nego smanjiti kriterije i upitati – „Pa jel imate barem neko s dva oka?“ No to što sam ja posve neupućena u tržište zvano Ugly Dolls, a koje cvjeta već godinama, ne znači da će mi djeca mojih prijateljica oprostiti takvu ignoranciju i neznanje. „Što, bili ste u Parizu, a niste ušli u Pop Mart dućan, niti opalili koji selfie s plišancima, kad već niste kupili nekoliko Labubua“, rešetali su me začuđeno klinci. „Kako mislite išli ste po muzejima i gradu? Pa Labubu lutke već odavno dostižu vrtoglave cijene na aukcijama i kolekcionari se trgaju za njima. I što niste vidjeli da cure koje idu na Fashion Week nose plišane privjeske na torbama i remenima?“
Zašto Hello Kitty nema usta?
Priznajem da nisam bila spremna na sva ta pitanja, kao što nisam bila spremna za odlazak u dućan s igračkama, a vjerojatno sam imala i izraz lica kao čuvena plišana lutka Labubu – zbunjen pogled i nakaženi osmijeh s devet zuba. Pa ja sam generacija Hello Kitty, simpa mace koja je rođena 1. studenog 1974. u Japanu. A otkako se prvi put pojavila na maloj novčanik-torbici, zaludila je do te mjere svijet da su se o njoj morali pisati i doktorati na temu njenog izraza lica, ne bi li se dokučila njena tajna, maltane kao da je Mona Lisa. Pa ako je vjerovati istraživanjima, ključ uspjeha Hello Kitty, koja je zapravo Britanka, je u tome što je zagonetna poput Kate Moss i nema usta, jer je, navodno, simbol univerzalne emocije koja se ne izražava riječima. Drugim riječima, projiciraš na nju što ti je drago, a ona te razumije i ne postavlja suvišna pitanja.
Kada bi Hello Kitty zabrijala s gremlinom
A jedno od takvih pitanja će sada biti i ono totalno suludo – ma je li moguće da je Hello Kitty ipak pala na kakvog bady boya pa su ona i gremlin dobili potomke koje su nazvali Labubu? I kako sada objasniti neodoljivu privlačnost tog pomalo zlobnog osmijeha i kolektivnu histeriju koju je izazvala mala plišana lutka koja izgleda kao zeko na acidu nego nekom od teorija zavjera koje trenutno kolaju na internetu brže nego što se diljem svijeta proizvode njeni falsifikati. Da, zapravo nema drugog objašnjenja nego da su lutke koje je stvorio hongkonški umjetnik Kasing Lung 2015., inspiriran nordijskom mitologijom, posve demonske, jer su premazane nekim specijalnim mastima koje kod onih koji ih prime u ruke izazivaju najveću ovisnost i sljepoću.
Simptomi bolesti zvane Forrest Gump
A simptomi bolesti zvane Forrest Gump su sljedeći – nesanica i pretjerana nervoza koja se manifestira dizanjem u dva u noći, bezglavim trčanjem do prvog dućana Pop Mart. Nagli nalet adrenalina kada vam zaštitari na ruku stave plastičnu plavu narukvicu. Napad gladi koji uključuje kupovinu na slijepo, jer fora je u tome da su kutije neprozirne i vi nikada ne znate, baš kao Forrest Gump, koju ćete lutku dobiti. Drhtavica ili anafilaktički šok ako ste naletjeli na kakvu tajnu lutku ili kolekcionarski primjerak, nakon koje slijedi euforično snimanje unboxing videa. No u slučaju da niste imali sreće, tu su i nuspojave – nagli pad dopamina i serotonina ako ste izvukli lutku koju već imate ili ste nakon pomne analize shvatili da ste dali 20 do 200 eura za falsifikat. A na bankovnom računu nemate više ni centa da si uplatite koji tečaj kontrole bijesa i odvikavanje od impulsivne kupovine, a kamoli da kupite nešto dionica Pop Marta, koje su u godinu dana porasle za 500 posto.
Lisa Manobal, članica južnokorejske girl grupe Blackpink, zaslužna je za širenje ove zaraze kada je na Instagramu, pred svojih 100 milijuna pratitelja, pokazala torbu Louis Vuitton s Labubu čudovištima koja vise s ručke. A Labubu histerija je eksplodirala kada su ovaj modni trend prihvatile Kim Kardashian, Rihanna i Dua Lipa.
Efekt crvenog ruža i utjeha jeftinog pliša
No s druge strane, hej! Nema veze što smo bankrotirali. Pa uvijek možemo dobiti malo besplatne utjehe od svog omiljenog plišanca kojeg možemo grliti, maziti, paziti i zvati Darkić, a koji je tu da nas razumije i ne uvaljuje vam fake osmijehe kao neki koje znamo. A tu je i onaj privid da smo zaustavili vrijeme ili starenje te da stvari nisu tako ozbiljne i dosadne u svijetu odraslih kao što se čine. Pa zato smo te lutke i kupovali, zar ne? Da bismo ih pretvorili u toteme za kolektivnu introspekciju i pobjegli u privid jednostavnog djetinjstva te naivno mislili da je u svijetu masovne proizvodnje i umjetne inteligencije doista moguće imati nešto ograničene dostupnosti i posebno.
Okej, tu je uvijek i ona hladnija teorija Recesijskog indikatora, koju svako malo podgrijavaju ekonomisti, a koja kaže da teška vremena financijske oskudice najviše vole sitna zadovoljstva koja podižu raspoloženje – od crvenog ruža, kave, satova, do šarenih igračaka, ružnih cipela ili kičastih privjesaka na pametnim telefonima.
Da, nismo više djeca, ali nam i dalje treba netko mali, čudan i mekan da nas podsjeti kako je u redu biti izgubljen. Pa makar to bio plišanac koji izgleda kao da je pao s Marsa – s dva oka, devet zubi i više karizme od pola influencera zajedno.
Mickey Mouse vs. Labubu
Pa ipak, ma koliko svi imali potrebu pobjeći iz svijeta koji drmaju ratovi, nesigurnosti i vođe upitne inteligencije, a koji sve manje djeluje kao ugodno mjesto, čini se da Labubu svojim izrazom lica ipak ne nudi šarenu pilulu, niti optimizam kakav je nekad nudio Mickey Mouse – mali heroj velikih problema, rođen 1928., godinu dana prije Velike depresije – vedar, snalažljiv i optimističan, koji je postao simbol nade i zabave u mračnim vremenima ekonomske krize. No dok su Disneyjevi crtani filmovi nudili bijeg iz stvarnosti, mi danas svijet gledamo realnijim očima. Zato nam je bliži Labubu s anksioznim osmijehom nego optimistični miš u hlačama na tregere koji može baš sve, ili slatka Hello Kitty koja se samo zagonetno smješka i prede od sreće.
A kad su već kineske plišane lutke osvojile svijet, a Kina se ponosno diči što je ‘Made in China’ zamijenila krilaticom ‘Create in China’, red je da završimo parafrazom kineske poslovice – ne dao ti Bog da živiš u vremenima u kojima ti je Labubu draži od Hello Kitty.
