Nakon toga se, naravno, nije dogodilo apsolutno ništa – nitko mi nije naglo oduzeo ‘millennial card’ niti sam najednom doživjela prosvjetljenje shvativši da je GenZ na tragu nečeg dobrog. Čarape i sandale i dalje sam smatrala katastrofalnom kombinacijom no naprosto mi je bilo hladno. Ipak, taj sramotni prijestup potaknuo me da promislim o modnim pravilima koja to zapravo nisu kao i o tome da Newtonov zakon akcije i reakcije nije rezerviran isključivo za fiziku. Modna ga industrija prakticira odavno.
Dovoljno je osvrnuti se na neke od recentnijih primjera: Birkenstockice su od ekvivalenta ortopedskog pomagala transformirane u predmet žudnje, izlazak u javnost u trenirci (pidžami?) više ne signalizira da ste upravo raskinuli zaruke već da ste ‘nadišli opterećenost tuđim pogledima’, a one gumene cipelice koje smo donedavno nosili na plaži u slučaju da stanemo na ježinca sada vladaju modnim pistama. Sve je, dakle, moguće pretvoriti u trend ukoliko modnoj industriji date dovoljno vremena da nas, poput Willa Smitha u „Men in Black“ zabljesne uređajem za kolektivno brisanje sjećanja.
Razlika između modnog promašaja i modnog izbora
Čarape u sandalama, pritom, imaju gotovo savršenu priču. Dovoljno dugo bile su simbol lošeg ukusa da bi se danas mogle vratiti kao pomno krojena ironija. Više nije problem izgledate li poput šezdesetogodišnjeg njemačkog turista spremnog za cjelodnevno razgledavanje Rima; sada je poanta upravo u tome da ste takvo što učinili namjerno. Razlika između modnog promašaja i modnog izbora, čini se, ponekad je isključivo u dobroj dozi samopouzdanja i još boljem fotoaparatu, a ništa nije toliko ružno da se ne bi moglo nositi pokažete li jasno da ste itekako svjesni ružnoće te kombinacije. U tom smislu, čarapa u sandali ima sve potrebne kvalifikacije – ona je pomalo ružna, pomalo praktična, pomalo ironična i dovoljno prepoznatljiva da je apsolutno jasno kako nije slučajno završila ondje.
No moje istraživanje ovog trenda (koji nikada nije trebao postati trend) odvelo me u prilično neočekivanom smjeru. Zaista nisam mislila da ću se ikada ovoliko baviti obućom, ali nakon što sam se zaplela u beskrajne internetske rasprave o čarapama i sandalama, shvatila sam da se ispod njih krije nešto zanimljivije. Stopalo. I ne, nemam foot fetish, no sudeći po komentarima na koje sam nailazila na društvenim mrežama, GenZ bolno je svjesna hiperseksualizacije apsolutno svega – uključujući i stopala. Mi milenijalci odrasli smo s nešto drugačijom percepcijom seksualnosti.
Dublja priča iza čarapa i golih stopala
Nama je gola koža predstavljala oslobođenje, manje je (tkanine) uistinu značilo više (slobode), a cijelu priču zaokružili smo tramp-stamp tetovažama po kojima nas je lako prepoznati i povremenim nip-slipom na koji nitko ne bi ni trepnuo. S druge strane, GenZ odrasla je u periodu u kojem je online svijet pokazao punu snagu onoga s čime su plašili i nas milenijalce – internet ne zaboravlja. Jednom kada nešto pokažete, gubite kontrolu nad time tko promatra, pohranjuje, u što transformira i u kakve svrhe koristi.
Na društvenim se mrežama zato uz rasprave o udobnosti čarapa u sandalama pojavljuju i znatno bizarnije ispovijesti mlađih korisnika koji izbjegavaju pokazivati bose noge jer su nebrojeno puta doživjeli neželjene komentare, poruke i diskutabilne ponude koje uključuju njihova stopala. Poštapalica „No free feet pics“ možda zvuči kao neozbiljna online šala, ali iza nje stoji prilično ozbiljna promjena – ‘mainstream’ seksualizacija nekoć je uključivala dekoltee i stražnjice; danas je na meniju baš svaki dio tijela.
No free feet pics
Naravno, bilo bi pretjerano tvrditi da je svaka osoba koja odjene tu nesretnu kombinaciju odabrala počiniti modni grijeh štiteći se od tuđih pogleda; većina se vjerojatno pronalazi u namjerno nenamjernom stilu. Ili im je jednostavno hladno. No čarapa u sandali koja istodobno poručuje „Nije me briga što mislite!“ i „Ne morate baš sve vidjeti!“ nevjerojatno je reprezentativan simbol generacije odrasle u kulturi potpune izloženosti koja pokušava pronaći granicu između privatnog i javnog. Treći Newtonov zakon ovdje još jednom pokazuje koliko je sveprisutan – mi milenijalci oslobođenje smo pronašli u svlačenju, GenZ pronalazi ga udarajući kontru.
Cijela ova rasprava vjerojatno je preozbiljna za jednu bijelu čarapu, no ako već moramo birati između golišavog tijela za tuđe oči ili pokrivenog zato što se nama samima tako sviđa, razumijem zašto je GenZ odabrala čarapu. I dalje ne razumijem zašto baš u sandali – tu bih ipak podvukla granicu.
Fotografije: Unsplash+, Lea Tomac
