Slavna fotografkinja Nan Goldin oduvijek je željela snimiti film, no sada je sama postala predmetom jednog epskog i emotivnog dokumentarca Laure Poitras koji je jednoglasnom odlukom žirija osvojio Zlatnog lava u Veneciji te bio nominiran za Oscara.
Opijatska kriza i put oporavka
„Ljepota i krvoproliće“ („All That Beauty and Bloodshed“) film je neobične strukture u koji donosi dvije paralelne priče – jednu o životu Nan Goldin od najranijih sjećanja i drugu koja se odnosi na njen aktivizam usmjeren protiv obitelji Sackler, čija je farmaceutska kompanija Purdue Pharma i lijek OxyContin odgovorna za tzv. opijatsku krizu u Americi od koje je od 2000. umrlo preko pola milijuna ljudi. Te se priče savršeno isprepliću priču o životu umjetnice koji nikada ne može biti odvojiv od njezina rada. Otkriva da je i sama postala ovisna kada joj je Oxy propisan nakon jedne operacije, a put do oporavka bio je sve samo ne lak i linearan.
Tabu teme i margine
„Uvijek sam željela da ljudi koje fotografiram budu ponosni na to što su dio radova. Htjela sam da se osjećaju lijepo“, otkriva u filmu. No osim lijepoga, njen je rad uvijek bio i duboko političan. Prikazivanje marginaliziranih (ili kao što su ih često nazivali, „polusvijeta“) skupina poput drag queens, seksualnih radnica, intimni prikazi nasilnih i toksičnih odnosa polemiziraju i otkrivaju pozicije moći u društvu na različitim razinama.
Nan Goldin bila je jedna od prvih koja je svojim radom progovorila o AIDS krizi davnih osamdesetih. A danas je opet prva koja je progovorila o patnji koju stvara opijatska kriza u Americi – te zahtijeva akciju. Po uzoru na svojevremeno ACT UP, osnovala je P.A.I.N. (Prescription Addiction Intervention Now), organizirala je aktivističke kampanje u najpoznatijim svjetskim muzejima, tražeći od njih da skinu Sacklerovo ime sa svojih krila i institucija, te odbiju njihove donacije, nazivajući to krvavim novcem.
Nan Goldin još jednom se pokazala kao beskompromisna, riskirajući vlastitu karijeru prosvjedujući u institucijama koje izlažu njene radove. Kao i prije, motivirana je boli i željom za destigmatizacijom, a njezina je perspektiva duboko osobna.
Brutalna iskrenost i autentičnost njezina lika i djela izazivaju duboko poštovanje i pokazuju kakvu moć ima osoba koja se ne boji podići glas protiv nepravde, uvijek iznova. Osoba koja ne dozvoljava da marginalizirani budu nevidljivi i zaboravljeni. Pa i ovaj film neće biti rezerviran samo za festivalske publike – ukoliko ste ga propustili pogledati na ZagrebDox-u, dostupan je i na HBOmax.
Naslovna fotografija: HBO
