Kažu da nijedna emocija nije loša, loš može biti samo naš odnos s njom. Tuga je ponekad katarzična, ljutnja nam poručuju kako netko pošteno gazi preko naših granica, ali sram… sram uistinu može biti podmukao i polako rasti dok nas u konačnici ne preplavi i paralizira. Svaki put kada nam je neugodno, osjećamo poriv da pobjegnemo i sakrijemo se daleko od očiju javnosti. Strah od osude i odbijanja može izjedati našu psihu sve dok se izolacija ne učini kao jedina opcija. No ona pojačava osjećaj kako smo zaslužili biti izopćeni, kako smo toliko nezgrapni i društveno nesposobni da bismo trebali odustati od traženja vlastitog mjesta među ljudima. Sram hrani samoga sebe, a popustimo li mu, pojest će i nas. Umjesto toga, idući put kada osjetite naglo crvenilo u licu, pokušajte sami sebi pristupiti sa suosjećanjem. Ono nas podsjeća na to da je svatko od nas nesavršen te sklon greškama, a upravo su greške dio našeg kolektivnog iskustva. Osim toga, u svijetu u kojem smo kondicionirani shvaćati sve neizmjerno ozbiljno, greške mogu biti fantastičan izvor prijeko potrebnog smijeha.
Moje 3 najdraže ‘Zemljo, otvori se’ priče
Tim povodom, poklanjam vam 3 najdraže, a i dalje za javnost primjerene „Zemljo, otvori se“ priče. Ima i gorih, no te ću ipak zadržati za sebe!
‘Povez za oko’
Ilica. Ljeto. Lepršava ljetna haljina ispod koje, logično, ne idu granny panties nego nešto sa znatno manje tkanine, jednom prilikom maštovito opisano kao povez za oko, a ne donje rublje. Situacija se vjerojatno mogla izbjeći da sam, odijevajući se, obratila pažnju na to da je guma na mom povezu za oko, pardon, tanga-gaćicama oslabila. Ali nisam, jer ona koja vječito kasni ne stigne provjeravati; sretna je ako uopće stigne na vrijeme. Trčeći Ilicom, shvatila sam kako mi odjednom nedostaje prilično važan odjevni predmet. Spustivši pogled, locirala sam ga malo iznad koljena. Što sad?! Nemoguće je neprimjetno odjenuti donje rublje usred najužurbanije zagrebačke ulice; time bih samo privukla još više pažnje. Umjesto toga, odlučila sam nastaviti hodati i pričekati da gravitacija obavi svoje do kraja. Naposljetku sam se elegantno sagnula, pokupila odbjeglo rublje s pločnika, spremila ga u torbicu i nastavila svojim putem. Very demure, very mindful.
Hamburger ili golotinja
Vjerujem da ste upoznati s izrazom „grudi na pladnju“, ali jeste li ikada zaista svjedočili tome? Oni koji su se prije nekoliko godina zatekli zajedno sa mnom u jednom fast food restoranu mogu se pohvaliti time da jesu. Opet ljeto. Opet ljetna haljina, ovoga puta duga do poda, bez naramenica. Srećom, ovaj put sjetila sam se odjenuti grudnjak. Nosila sam pladanj prepun nezdrave hrane od koje se samo šačica sretnica poput mene ne deblja, no izgleda kako je karma odlučila naplatiti mi to na nešto kreativniji način. Točno na vrhu stubišta, na poziciji s koje sam bila vidljiva svima u restoranu, zagazila sam na vlastitu haljinu koja je brzinom munje spala do struka. Problem bi bio lako rješiv da mi ruke nisu bile zauzete držanjem pladnja. Hamburger ili javna golotinja, razmišljala sam dok su svima oko mene curile suze od smijeha. Hamburger, i tako su vidjeli sve što su imali za vidjeti – odlučila sam, te se sa spuštenom haljinom lagano dogegala do prvog slobodnog stola. A lot less demure, a lot less mindful.
‘Lea, poklopi telefon!’
Priča koja je moj osobni favorit uključuje jednu nepromišljenu djevojku, jednog (bivšeg) dečka, jedan trenutak strasti i jedan nezaključani mobitel. Koje je najgore vrijeme u kojem možete slučajno nazvati vlastitu majku? Da, pogodili ste. Izrazu „butt dial“ dala sam doslovno značenje, a postala sam svjesna toga tek nakon što sam mid act začula „Lea, poklopi telefon!!“. Isprva sam mislila kako mi se pričinjava, no kada sam shvatila da i (bivši) dečko blijedo i zbunjeno gleda, postalo je jasno što se dogodilo. Demure has left the building.
Nadam se da sam vam ovim anegdotama uspješno izmamila osmijeh na lice te pokazala kako niste jedini u naizgled dramatičnim failovima. Odviše često osjećamo se neizmjerno usamljeno u svijetu, a osjećaj srama uvelike pridonosi tome. U takvim situacijama nije loše podsjetiti se na to da izlaz iz „Zemljo, otvori se“ rupe postoji odaberemo li sram zamijeniti smijehom. Čekam vas na tom izlazu, odjevena u potpunosti, nadam se!
Fotografije: Unsplash+,Sara Čolić; animacija Canva
