Lea Tomac

Hoćemo li svi mi uskoro trebati citirati pjevačicu Adele koja je jednom prilikom prekorila obožavateljicu riječima – „Stvarno sam ovdje, u stvarnom životu. Možete li spustiti mobitel i uživati u stvarnom životu?“

Iako život nije umjetničko klizanje pa da mu možemo davati ocjene za umjetnički i tehnički dojam, kada gledamo Italiju – čini se da ona već stoljećima dobiva same desetke. Pitali smo obožavateljice Italije da obrazlože svoje ocjene.

Ne morate voljeti jednadžbe da biste primijetili kako nas svakodnevno bombardiraju tekstovima u kojima se generacija X razapinje na svoje slovo kao glavni luzeri stoljeća, milenijalce proglašavaju preosjetljivima, a generaciju Z tretiraju kao nerazumljiv kod – genijalce u nastajanju koje tek treba skužiti. Što je u tome istina, a što mit i predrasuda? Donosimo deset pitanja koja smo postavile predstavnicama triju generacija koje stvaraju sadržaj za portal MOOD.HR – Aleksandri Orlić (X), Kristini Stakor (Y) i Lei Tomac (Z).

Svaki doček Nove godine ide ruku pod ruku s onim „new year, new me“, ali tamo negdje oko 20. siječnja kolektivno shvaćamo da se nismo puno pomaknuli s mjesta. 1.1. je ponedjeljak svih ponedjeljaka, dan u kojem definitivno počinjemo vježbati, ostavljamo cigarete, ostavljamo slatkiše, ostavljamo bivšeg, samo da bismo se do četvrtka ponovno našli u društvu tog nekompatibilnog čovjeka, a jedini work out kojem ostajemo vjerni su međusobne svađe čije posljedice ublažavamo cigaretama i čokoladom. Treba li nam to i kako se nositi s previsokim očekivanjima, posve nebitno bili mi u Parizu ili svom starom kvartu.

Privatnost, nekoć temeljni postulat civiliziranog društva, više nije ni univerzalna ni zadana. Dosegla je status rariteta, a sve što je rijetko ujedno je i luksuz. Evo kakav smo pakt sklopili od dana kada smo pristali ući u klub zvan društvene mreže…

Rujan je jedan od onih mjeseci koje ili obožavate ili mrzite iz dna duše, zlatna sredina ovaj put ne prolazi. Krije li se u tome objašnjenje zašto je astrološki pripao Djevicama koje izazivaju gotovo identičnu reakciju?

Sva moja ljeta već gotovo dva desetljeća prebivaju u pjesmi – u melodiji koja početnim taktovima proustovski evocira uspomene kao i u stihovima koji otriježnjujuće podsjećaju da ništa nije vječno. Dobrodošli u moju vremensku kapsulu – slobodno je, prema potrebi, posudite i pohranite u nju ono vama najvrjednije od tih devedesetak očaravajućih dana.

Panta rei, sve teče, sve se mijenja. Promjena je na ovome svijetu uistinu jedina konstanta, a vrijeme faktor kojemu nitko i ništa ne odolijeva. Nerijetko je neprimjetno, no osvrnemo li se oko sebe gotovo ništa ne djeluje jednako kao prije deset, dvadeset, trideset godina. Običaji, načini života, odnosi, stilovi, čak i mi sami – sve je podložno promjeni. Postoji li finalna verzija?

Odgovor na to pitanje potražila sam u razgovoru s osobom s nemjerljivo više životnog iskustva nego što ga imam sama. Zdenka Ledić, osamdesetdvogodišnja umirovljena sudska službenica, Vinkovčanka sa zagrebačkom adresom te po mom, nimalo pristranom mišljenju, najbolja baka za Mood.hr podijelila je vlastita razmišljanja o toj temi.

Svi koji su ikada osjetili na svojoj koži onu knedlu u grlu, osjećaj uznemirenosti ili napad panike, vjerojatno su se pokušali spustiti negdje u dubine sebe da otkriju uzrok. No introspekcija i ruminacija nisu sinonimi, jer jedno uzdiže, drugo spušta. Razliku najčešće naučimo tek što nas ovo potonje zakuca u pod. No kako onda pronaći pravu sredinu?