Bez obzira na to što već neko vrijeme pišem kolumne, i istinski uživam u tome, postoji nešto na što se i dalje nisam navikla – moje je ime sada prisutno na Googleu. Nemojte, molim vas, reći kako sami sebe nikada niste potražili na internetu, znatiželja nas je sve barem jednom povukla u tom smjeru. Tom pretragom svi mi ‘obični ljudi’ u pravilu ne nalazimo ništa, eventualno davno napisani diplomski rad ili nešto slično. Međutim, utipkam li sada svoje ime u pretraživač, odjednom pronalazim bezbroj djelića sebe – riječi, tekstove, fotografije… I osjećaj je čudan, ponekad čak blago nelagodan.
Racionalno sam, naravno, svjesna da medijski rad i određeni stupanj javne eksponiranosti idu ruku pod ruku, ali kada bih mogla birati, odabrala bih život u nekom potpuno drugom vremenu kada je bilo moguće pisati pod okriljem potpune anonimnosti – bez imena, bez fotografija, bez linkova objavljenih na društvenim mrežama te bez pregleda i klikova o kojima svi donekle ovisimo. Baš kao što je lyrical genius 21. stoljeća, Eminem, jednom prilikom izjavio – „Volio bih da ljudi prepoznaju moje pjesme, ali da mene ne prepoznaje apsolutno nitko“. Ne uspoređujem se s Eminemom, naravno, bilo bi blasfemično, no činjenica je da je u današnje vrijeme pojam privatnosti postao gotovo apstraktan.
Nekoć su se time zamarali isključivo crème de la crème pojedinci. Danas je potpuno nebitno tko ste i čime se bavite jer, imate li smartphone, a vjerujem da imate, s dijelom privatnosti zauvijek ste se pozdravili. Više ne zovemo s kućnih telefona i ne šaljemo SMS poruke s mobitela na preklop. U modernoj nam je eri sve na dlanu – neograničene internet-poruke, videopozivi, društvene mreže, online bankarstvo, online shopping, online dating, online karijera… Ono što odviše često smetnemo s uma jest da smo time i mi sami drugima na dlanu. Dostupni, dohvatni i prepoznatljivi preko mjere koja je prihvatljiva.
Intima na prodaju
Priznajem da se osjećam pomalo licemjerno pišući ovo – i sama na društvenim mrežama objavljujem trenutke iz privatnoga života. Tješim se time kako su svi moji profili zaključani, no istini za volju, daleko je to od nekadašnjeg prelistavanja foto-albuma u krugu najbližih. Prodali smo intimu za lažan osjećaj bliskosti. I takvo što svima nam je normalno. Štoviše, rijetko tko može zamisliti život bez umreženosti koju nam je internet donio. Ipak, s vremena na vrijeme taj nas novitet objeručke ošamari kako bi nas podsjetio na svoju ružniju stranu.
Prvi je šamar zvan hiperdostupnost – ideja da bismo jedni drugima trebali biti na usluzi dvadeset i četiri sata dnevno. Nekoć se na odgovor druge strane čekalo satima, danima, pa čak i tjednima. Danas će vas u roku od tridesetak minuta optužiti za ghosting ne posvetite li im pažnju. Pravo na privatnost, vrijeme za sebe, offline svijet? Što je to?
„Hej, vidim da si pročitala…“
„Znam da je mobitel pored tebe, možeš bar nešto odgovoriti.“
„Znači, vremena za XY imaš, a za moju poruku ne, odlično…“
Napetiji, nesigurniji i nikad slabije povezani
Voljela bih reći da karikiram, no navedeno je prepisano direktno iz mojih WhatsApp razgovora. I znam da nisam jedina koja je takvo što doživjela. Naprotiv, sigurna sam kako smo svi redom ne samo primili takve poruke, već ih barem jednom u životu i poslali. Očekujući instant reakciju, koja je često tek surogat za stvarnu konekciju, postali smo napetiji, nesigurniji i nikad slabije povezani.
Drugi je šamar, pak, sigurnosne prirode. Rekla bih da o njemu aktivno gotovo ne razmišljamo, no svaki naš digitalni korak ostavlja popriličan trag. A netko proučava i pamti. Jedan scroll društvenim mrežama s neopisivom lakoćom otkiva detalje tuđih života – tko što jede, čime se bavi, s kime živi, gdje putuje, čemu se nada, od čega zazire… Sve posluženo u stvarnome vremenu, spremno za korištenje. Ili iskorištavanje.
Ta hipertransparentnost zbog koje smo tek naizgled bliži jedni drugima istovremeno otvara vrata brojnim neželjenim posljedicama. Osjetljivi trenuci ostaju zauvijek pohranjeni u digitalnim arhivama, privatni podaci lako završavaju u pogrešnim rukama, a čak je i benigni sadržaj moguće iskoristiti na podmukao način – u najblažem slučaju riječ je o kreaciji personaliziranih oglasa, a u onom ekstremnijem o ucjenama, krađama identiteta te nasilju.
Privatnost, nekoć temeljni postulat civiliziranog društva, više nije ni univerzalna ni zadana. Dosegla je status rariteta, a sve što je rijetko ujedno je i luksuz. U ovome slučaju, luksuz koji nije moguće dobiti novcem, već samo (bar privremenim) isključivanjem mobitela te ignoriranjem pasivno-agresivnih poruka koje će vas zasigurno dočekati jednom kada ga ponovno upalite.
Fotografije: Canva, Unsplash+
