Što je zajedničko posljednjem Eminemovom koncertu u Detroitu i koncertu Coldplaya u Rimu? Mobiteli. More svjetlećih mobitela u publici. Voljela bih da mogu nostalgično reći „U moje vrijeme dizali smo upaljače“, ali nažalost ne mogu, jer ovo je moje vrijeme. I ne sviđa mi se. Ne sviđa mi se ni što mi pri ulasku na koncerte uvijek uzmu upaljač, ali to je neka druga priča. Isječke spomenutih nastupa sam, nimalo ironično, popratila upravo preko mobitela, a kasnije razočarano komentirala s prijateljicom kako je tužno što ljudi čak i live performans biraju gledati kroz ekran. Kad bolje razmislim, nisam sigurna zašto sam uopće iznenađena – moja generacija odrasla je s rečenicom „Ako nije online, nije se ni dogodilo“. No bez obzira na to, kako je moguće biti dijelom publike koja ima priliku osobno proživjeti „I’m begining to feel like a rap god“ moment, a odabrati ne biti stopostotno u tom trenutku? Također, mislim da Chris Martin nije zamislio Adventure of a Lifetime kao iskustvo za koje je neophodno neprekidno snimanje za TikTok.
Ovjekovječiti fotografijom nešto za što smo sigurni da će kasnije postati predivna uspomena posve je normalno, štoviše, poželjno. No mislim da je jasno kako 3-4 brzinske fotke nisu ono na što mislim kad kažem da u posljednje vrijeme koncerte posjećuju isključivo ekrani smartphonea. Izvođači diljem svijeta žale se na takvu situaciju, a ja im zaista ne bih voljela biti u koži. Ideja o tome da se nalazim pred ogromnim auditorijem od kojeg ne dobivam povratnu informaciju, jer umjesto raspjevane publike svjedočim zastrašujuće mirnoj masi koja gotovo vojnički drži svjetleće ekrančiće u zraku djeluje mi prilično obeshrabrujuće. A kada je Adele jednom prilikom prekorila obožavateljicu riječima „Stvarno sam ovdje, u stvarnom životu. Možete li spustiti mobitel i uživati u stvarnom životu?“ zapitala sam se – možemo li spustiti mobitele i uživati u stvarnom životu?

Jer, nije riječ samo o koncertima. Oni su naprosto najočitiji primjer, no radi se o svim aspektima naših života. Zna li itko od nas funkcionirati bez mobitela i zaista biti u trenutku? Jednom jedinom trenutku, ovom koji se odvija upravo sada? Čini se da je najveći paradoks to što je smartphone osmišljen kako bismo mogli ostati što povezaniji, što prisutniji… Negdje putem dogodilo se upravo suprotno. Koliko ste puta sjeli na kavu s nekime da biste već u prvih nekoliko minuta brže-bolje zgrabili mobitel i refleksno počeli listati po društvenim mrežama, provjeravati mailove, odgovarati na poruke jer ‘važno je ostati u kontaktu’ umjesto da ste u kontaktu s osobom nasuprot vas? Koliko ste puta slučajno izašli iz stana bez mobitela (vjerujem ne puno, većina bi prije zaboravila glavu nego taj maleni uređaj), a onda se ostatak dana osjećali potpuno izgubljeno, gotovo nago?

Val anksiozne nelagode
Ne izuzimam sebe iz ove moderne ovisnosti, naprotiv, shvatila sam da imam popriličan problem kad sam nedavno zagubila mobitel u vlastitom stanu. Uslijedio je val nelagode, prave anksiozne nelagode – što ako se dogodi nešto, a ja nemam kako nazvati nekoga? Što ako me netko blizak treba, a ja nisam dostupna? Što ako me netko poseban nazove, a ja se nemam na što javiti (naravno da nije nazvao, da je, prije bih našla mobitel)? Kasnije sam se posramljeno smijala ovim kaotičnim mislima (tek nakon što sam pronašla mobitel, logično), ali istovremeno je bilo jasno kao dan da mi je prijeko potreban digitalni detoks.
Vikend na obali djelovao je kao savršena prilika za takvo što. Umjesto standardnog korištenja odmora kao prilike za odgovaranje na davno pročitane mailove, poruke na koje sam odgovorila u glavi, ali nikad napismeno i povratno zvanje svih onih kojima sam se obećala javiti još prošli tjedan (ako nije postalo jasno tad kad sam rekla da sam zagubila mobitel u vlastitom stanu, organizacija mi očito nije jača strana), korištenje mobitela odučila sam svesti na minimum. Tri minute u restoranu kako bih uslikala svoju predivnu samojedicu (pogledajte fotografiju pa recite biste li mogli odoljeti fotografiranju te pahuljice?) i pet minuta na plaži jer sam ipak pics or it didn’t happen generacija. Ostatak vremena mobitel ide na dno torbe.

Zvuči nemjerljivo jednostavnije nego što jest; poriv za doomscrollingom prilično je snažan. Ali nakon što sam se uspjela oduprijeti inicijalnom impulsu da što prije vratim mobitel u ruke, dogodilo se nešto zanimljivo. Nakon dugo vremena bila sam ondje – ondje u restoranu uživajući u okusima, ondje na plaži slušajući valove, ondje u društvu usred živog razgovora. Ne u prošlosti, ne u budućnosti, ne u virtualnom svijetu senzacionalističkih vijesti, lajkova i retuširanih fotografija. Bila sam u trenutku.

Mjesto radnje meni osobno najdraže kratke priče o bivanju u sadašnjem trenutku jest Burning Man, festival elektroničke umjetnosti i glazbe. Čovjek je šetao pustinjom te najednom naišao na telefonsku govornicu s natpisom „Razgovaraj s Bogom“. Govornica usred pustinje bila je nadrealan prizor čak i za Burning Man pa je čovjek, zaintrigiran, ušao. Zamisao je bila ta da uđete unutra, a Bog, ili barem netko tko je bio zadužen za dijeljenje božanskih savjeta uputi točno one riječi koje trebate čuti. Čovjek je podigao slušalicu, no povratne informacije nije bilo. Čekao je neko vrijeme te naposljetku nervozno prokomentirao „Dobro, što bih sad trebao učiniti?!“ Glas s druge strane mirno mu je poručio „Ostavi telefon. Osjeti. Budi.“
Fotografije: Unsplash+, Sara Čolić animacija Canva