LEA TOMAC: U kakvoj su vezi ‘Pariški sindrom’ i loš doček Nove godine

Lea Tomac
28.12.2025.

Svaki doček Nove godine ide ruku pod ruku s onim „new year, new me“, ali tamo negdje oko 20. siječnja kolektivno shvaćamo da se nismo puno pomaknuli s mjesta. 1.1. je ponedjeljak svih ponedjeljaka, dan u kojem definitivno počinjemo vježbati, ostavljamo cigarete, ostavljamo slatkiše, ostavljamo bivšeg, samo da bismo se do četvrtka ponovno našli u društvu tog nekompatibilnog čovjeka, a jedini work out kojem ostajemo vjerni su međusobne svađe čije posljedice ublažavamo cigaretama i čokoladom. Treba li nam to i kako se nositi s previsokim očekivanjima, posve nebitno bili mi u Parizu ili svom starom kvartu.

Znate li što je to Pariški sindrom? Riječ je o negativnom psihofizičkom iskustvu koje neki turisti dožive pri obilasku grada ljubavi – umjesto svježe pečenih kroasana, intimnih bistroa i romantične glazbe uličnih svirača, dočekuje ih hladnoća, prljavština i društvo koje nije pretjerano susretljivo. Pariz sam do sad posjetila samo jednom, i koliko god se nerado priklanjam stereotipovima, slažem se da bi Francuzi mogli naučiti ponešto o gostoprimstvu od ostalih romanskih naroda. Istina je i da je hladno i prljavo, ali hajde da se ne zavaravamo, i Zagreb je. Unatoč nedostacima, Pariz ću rado posjetiti opet jer od tog grada ne očekujem da bude ono što nije. S druge strane, za vlastitu verziju Pariškog sindroma nije mi potrebna avio karta, dovoljno je da netko pita „Gdje si za Novu?“ i stvarnost je već u niskom startu, spremna izbiti iluzije jednim surovim šamarom.

Baš poput Pariza, doček Nove godine najčešće je hladan, prljav i u društvu ne pretjerano susretljivih ljudi. A i dalje svi padamo na foru. „Gdje ćeš za Novu?“ smjestila sam na isti popis pitanja na kojima se nalaze i „Kad ćeš se udati?“, „Zašto si toliko mršava?“ i „Znaš li da tetovaže ne izgledaju lijepo kad ostariš?“. Nećete dobiti odgovor, jednostavno ću zakolutati očima. Možda ste netko tko se u ovotjednoj kolumni ni najmanje ne pronalazi, možda vam je svaki doček do sad bio fantastičan, možda vam je bitno samo da se pleše, pije i pjeva, možda se zaista držite novogodišnjih odluka… ako je tako, more power to you, ali ovaj je put čak i znanost na mojoj ciničnoj strani.

Foto: Unsplash

Zašto koncept ‘best party ever’ ne pali?

Psiholozi ističu kako postoje 2 objektivna razloga zbog kojih je doček Nove godine znatno češće flop nego top – nerealna očekivanja i promišljanja o protekloj godini popraćena novogodišnjim odluka. Party koji unaprijed proglasite „najboljim ikad“ teško će opravdati naziv; znatno je veća šansa da će se provod života odviti potpuno neplanirano, jedne obične srijede dok s prijateljicom u pidžami odlazite u obližnji fast food lokal i usput srećete poznanike koji vas pozivaju na ‘samo jedno piće’. Osim toga, svaki doček Nove godine ide ruku pod ruku s onim „new year, new me“, ali tamo negdje oko 20. siječnja kolektivno shvaćamo da se nismo puno pomaknuli s mjesta. 1.1. je ponedjeljak svih ponedjeljaka, dan u kojem definitivno počinjemo vježbati, ostavljamo cigarete, ostavljamo slatkiše, ostavljamo bivšeg, samo da bismo se do četvrtka ponovno našli u društvu tog nekompatibilnog čovjeka, a jedini work out kojem ostajemo vjerni su međusobne svađe čije posljedice ublažavamo cigaretama i čokoladom. Treba li nam to? Naravno da ne treba, ali što je život bez malo društvenog pritiska?!

Foto: Unsplash

Jedina novogodišnja navika koju ću usvojiti

Ipak, kako ne bi baš sve bilo toliko obeshrabrujuće i tmurno, donosim vam prijedlog jedne simpatične novogodišnje navike. Navike koju, naravno, nisam usvojila 1.1. već tamo negdje početkom ožujka, no možda je upravo u tome tajna uspjeha – nisam osjećala pritisak da je se moram držati. Princip je sljedeći: svaki put kada vam se dogodi nešto pozitivno, zapišite to na papirić i spremite u teglicu. Ovdje nije riječ isključivo o ‘velikim’ događajima poput, recimo, zaruka, novog posla ili rođenja djeteta. Štoviše, ideja je upravo suprotna – naglasak je na malenim, inače neprimjetnim stvarima koje svakodnevni život čine ljepšim. Jutarnja kava popijena u miru, good hair day, dan bez prometne gužve, ruž koji je postojan i nakon jela… sve to ide na papirić. Za očekivati je da ćemo ponekad zaboraviti zapisati nešto od toga jer um smo istrenirali na način da vrednuje samo ‘velika’ postignuća. U tome se i krije poanta ovoga – obraćanje pažnje na mala, ali velika zadovoljstva.

Zadnji korak je, navodi autor ove metode, 31.12. izvaditi sve papiriće, pregledati ih i podsjetiti se na lijepe trenutke koji su obilježili godinu. Međutim, za hodajuću neorganiziranost poput mene čak je i ovo prevelika fiksna obveza koja dolazi s dozom pritiska da ‘moram’. Ja sam svoje papiriće, stoga, odlučila otvoriti tad kad mi dođe. Možda to zaista bude zadnji dan prosinca, ali jednako je vjerojatno da će se moje pregledavanje papirića odviti jednog lijepog dana u svibnju ili možda listopadu. Bez pritiska. To je ujedno i jedina mantra s kojom pokušavam ući u novu godinu – viaggia leggera! Želim vam sve najbolje u 2025. godini!

Naslovni vizual: Sara Čolić; animacija Canva

Pročitaj više

GLASNO O ŽENSKOM UŽITKU

Kad je u pitanju zadovoljstvo, muškarci su prilično samopouzdani pri iznošenju vlastitog mišljenja. Kako i ne bi bili kada ih se na to potiče kroz razne oblike formalnog i neformalnog obrazovanja, medije te općenit stav društva prema muškoj seksualnosti. Ženski se glas, s druge strane, sustavno utišava, a ženski je užitak postao (ili nikad nije ni prestao biti) nešto o čemu se ne govori. Zašto je ženska seksualnost i dalje tabu-tema?

Prije nego li odmahnete rukom i kažete – “Oh, kosologija”, dozvolite da objasnimo utjecaj gravitacijske sile i kako Mjesec djeluje na plimu, oseku, ali i vašu vodu u kosi

Dragi Shakespeare, ne znam kako je bilo u vrijeme kralja Klaudija na kojeg aludiraš u svojoj drami Nešto je trulo u državi Danskoj, ali danas je Kopenhagen kao i cijela država uređena, stanovnici imaju povjerenje u vladu, politika nije na dnevnom repertoaru. Tamo se cijeni i plaća pošten rad kao i iznimno visoki porezi pa ljudi svoj hygge žive u obliku ispunjene svakodnevice. Ništa nije trulo u državi Danskoj. Zapravo, sve ukazuje na nepostojanje dubljeg problema koji narušava integritet i stabilnost sustava. Ako stanovnici jedu organski, bicikliraju, plivaju, koriste saunu, opušteni su i ljubazni to nije trend već rezultat dobro vođene politike. Pomorski ugođaj, mnoštvo modernih kafića i skandinavska ugodnost s opuštenim ljudima – jeste li već rezervirali avionsku kartu za Kopenhagen?

Tko prizna, pola mu se prašta

Loša je vijest da će vam malo tko iskreno reći pravi razlog prekida, radije će muljati da je problem u njemu. A dobra? Pod uvjetom da ostanu anonimni, to će priznati za MOOD.HR. Tko se prepozna – ili je paranoičan ili nije imao sreće pa je konačno raskrinkan

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.