Kada se početkom prosinca njemački glumac Lars Eidinger popeo na stejdž u svom oversized sivom odijelu da zahvali na ‘europskom Oscaru’ koji je dobio za ulogu u filmu ‘Daying’, svoj govor je započeo konstatacijom da ne živimo u crno bijelom svijetu te da je jedini način da se borimo protiv polarizacije koja vlada u svim područjima društva taj da ozbiljno zaronimo u svih pedeset milijuna sive. Uostalom, nije li jedna od važnijih uloga kreativaca ta da nam otkrivaju sve one sive zone, priče koje nije lako smjestiti niti u jednu ladicu te kontradiktorne karaktere, pitao je Lars, koji osim što je fantastičan glumac u slobodno vrijeme i fotografira, a jedna od njegovih zapaženih izložbi se zvala i ‘Black and White Thinking’.
Pedeset nijanse sive
A da jednoga dana netko iz zabave organizira fiktivan sud u kojem bi se kažnjavali autori koji se nisu potrudili razraditi igru i koji u svojim radovima imaju premalo sivih tonova, irska književna zvijezda Sally Rooney bi među prvima bila oslobođena, iako njena nova knjiga ‘Intermezzo’ u brojnim stranim prijevodima na naslovnici ima upravo sumnjivu ilustraciju crno-bijelog svijeta, odnosno šaha. Ma što oslobođena?! Vjerojatno bi bila i naknadno odlikovana medaljom za doprinos mentalnom zdravlju jer otkada se sa svega dvadeset šest godina prvi put pojavila na književnom terenu sa svojim prvijencom ‘Razgovori s ljudima’, a godinu danas kasnije i s knjigom ‘Normalni ljudi’, a prema kojima su snimljene i Netflixove serije, pred čitateljima je hrabro rastvorila cijelu paletu kontradiktornih osjećaja, i to onih koje najčešće skrivamo, a ponajprije ženski pogled na seksualnost.
Studentica koja vjeruje u ideje marksizma, ali u isto vrijeme čezne za preskupim kaputima od kašmira. Ček! Sretno zaljubljena lezbijka koja u nekom trenu otkrije da je biseksualna? O, da, pa ljubav nema ladice. Djevojka koja vjeruje u feminizam, a u isto vrijeme je pali bondage? Već odavno odobreno i od samih feministica. Sredovječni muškarac koji je rastrgan između ljubavi prema dobroj i onoj zločestoj djevojci i pri tome ne misli da se mora odlučiti? Okej, ovo je već klišej, no shvatili ste što želimo reći. No, s druge strane, treba imati hrabrosti da se outate pred društvom da doista živite u ljubavnom trokutu i da ćete na božićni ručak doći s dvije cure.
Mentalno zdravlje, apatija i hiperosjetljivost
Pa kada bi se sve zbrojilo i oduzelo, Sally je ispisala i cijelu enciklopediju suvremenih problema i neuroza koje izrazito pogađaju mlade generacije, a otkako je svijet zadesila i covid kriza i ostatak čovječanstva – usamljenost, introvertiranost, disfunkcionalni odnosi, anksioznost, depresija, apatija, briga za svijet, iracionalni strahovi, hiperosjetljivosti… Stoga i nije čudno da su se njezine knjige zadnjih godina prodavale takvom brzinom, jer su na neki način nudile utjehu, baš kao i papuče od krzna, kruh od banane, oversized meka odijela, self-help priručnici, plačljive pjesme Billie Eilish, narukvice prijateljstva Taylor Swift ili ASMR filmići pred spavanje. Uostalom, ajde priznajte – kada ste zadnji put čitali tako dirljive dijelove u kojima ima toliko seksa, ali i iskrenih suza?
Može li ljubav biti previše romantična?
Pa ipak, iako nema sumnje da njezini romani savršeno ilustriraju život dvadesetih godina 21. stoljeća, slutite da postoji jedno ali… Jer ako bi netko uzeo pod povećalo način na koji Sally piše o ljubavi, e onda bi ispalo da je i sam Werther neka vrsta debelokošca. U redu, reći će sada neki odvjetnik romantične ljubavi, koji baš kao i Elizabeth Taylor nekada, vjeruje da je najvažnija zadaća u životu naći veliku ljubav/i svog života. Ta nije li ljubav toliko univerzalna, nešto kao evergreen i najveći motor čovječanstva pa zapravo i nema potrebe da se ona nešto jako mijenja kroz stoljeća? I nećemo se sada valjda ispričavati što nam je malo muka od svih teških situacija u kojima se nalazi ovaj svijet pa smo počeli naveliko plakati na društvenim mrežama i na svaku drugu rečenicu stavljati hashtag #EmotionalDamage. Pa živimo u doba hiperosjećajnosti i treba nam opet taj stari mit o velikoj ljubavi, baš kao i osjećaj sigurnosti, topline i brak. I to po mogućnosti već u dvadesetima. A sve one lude i napredne ideje o slobodnoj ljubavi bez granica i eksperimentiranju drage volje prepuštamo napušenim hipijima ili beskrupuloznim yuppiejima.
Milijun puta podgrijan mit o savršenoj polovici
U redu, možda ima nešto u tome, no što kada čitajući najnoviju knjigu Sally Rooney ‘Intermezzo’ nekako imamo dojam kao da spisateljica na polju ljubavi iz knjige u knjigu zapravo primjenjuje crno-bijeli način prikazivanja ljubavnih osjećaja. Iako izvana gledano, svi njeni likovi izgledaju kao da su oslikani u pedeset nijansi sive – žive u disfunkcionalnim obiteljima, imaju sto problema i tisuću strahova, što se tiče onih unutarnjih silnica koje ih pokreću, e tu su likovi takvi velemajstori u igranju šaha, jer se njihovi potezi, rečenice, osjećaji i radnje na kraju svega tako savršeno poklapaju na crno-bijelim poljima, a mi ostali možemo samo sa zavišću čitati i nadati se da ćemo jednog dana i mi naći svoju savršenu blockchain kockicu.
“Vjeruješ da ima nečeg? pita ga ona. Trudim se, da, odgovara on. Neka vrsta reda u svemiru, ako ništa drugo. I osjećam to katkad. Kad slušam određenu vrstu muzike, ili gledam umjetnička djela. Čak i kad igram šah, iako to možda zvuči čudno. Imam osjećaj da je taj red toliko dubok i toliko prekrasan da mora biti nečeg ispod svega”, piše Sally Rooney. Da bi netom kasnije i saznali kako izgleda taj prekrasan red. “Prošlog vikenda, dok je svjetlost prodirala kroz zavjese, ona i Ivan ležali su napola budni, zagrljeni: kad ju je pogledao, učinilo joj se da je potpuno razumije, kao da je sve što joj se ikad dogodilo, sve što je ikad učinila, nečujno obuhvaćeno njegovim razumijevanjem. Ne progovorivši ni riječ, vodili su ljubav i njihova se intima doimala potpunom i savršenom, načini na koji se poznaju sezali su onkraj jezika. Poslije ju je čvrsto zagrlio i potom gotovo nečujno izgovorio: Volim te”.
Romantic-hub. Introverti imaju prednost!
Naravno da nitko neće osporiti da su ovi trenuci kada se sve tako divno poklapa na tako topao i intiman način itekako stvarni, mogući, poželjni te nadasve utješni, ali kada se takve scene savršenog razumijevanja nižu iz pogljavlja u poglavlje, čovjeku dođe da pokrene romantic-hub pa da se svi zagrlimo i zapjevamo o miru i ljubavi u svijetu. Naravno prednost ulaska u klub će imati introverti ili oni koji odluče barem na tren skinuti svoje opake maske i pokazati svijetu ranjivost, jer u tome zapravo i leži ključ masovne romantične zaljubljenosti u gotovo sve knjige Sally Rooney. Neka iluzija da u ovom opakom i okrutnom svijetu u kojem se često nagrađuju glasni, beskrupulozni i ambiciozni, postoji mjesto za one hiperosjetljive, drugačije i za sve one koji imaju svoje duboke, tajne svjetove.
I da ćemo, ako budemo dovoljno pažljivi, na trenutak možda i mi na nekom tulumu uloviti onaj poseban animalni pogled i shvatiti da pripadamo istom klubu, jer samo nas dvoje na svijet gledamo istim lećama, imamo isti humor, istu ljubav prema pravu, debatiranju ili seksu te da smo upravo osvojili 3 u 1 jackpot – i najboljeg prijatelja, najstrastvenijeg ljubavnika/cu, ali i ljubav svog života. A ne da i dalje moramo strahovati da ćemo nekome izložiti cijelu paletu osjećaja, strahova i nade, a ta druga osoba će nas gledati s upitnicima u očima kao neki amaterski igrač na lokalnom turniru šaha. i to onaj koji uopće ne kuži o kojim mi to vražjim nevidljivim svjetovima pričamo, a kamoli da zna povući onaj pravi potez, i to onaj koji jedini vodi do odgovora o smislu života i gdje više pronaći tu vražju utjehu i spas.
