Čuju li glazbenici prve taktove pjesama prije no što se to uopće može nazvati pjesmom? Vide li slikari konačnu verziju svog djela dok je kist još u ladici? Znaju li pisci kamo će ih vlastite riječi odvesti? Odakle umjetnicima ideje? Što ako izvor presuši? Računovodstvena blokada, odvjetnička blokada… – takvo što ne postoji. Kreativna je blokada, s druge strane, općepoznata pojava. Je li ona znak da niste dostojni titule umjetnika ili je riječ o nečemu na što se i najveći okliznu? Treba li u kreativnoj blokadi tražiti krivca za stanja depresije, anksioznosti, nezadovoljstva i ‘pomaknutosti’ koja stereotipno prate umjetnike? Ide li uopće jedno bez drugog? Transformira li umjetnik bol u djela ili mu pak vlastito (ne)djelovanje uzrokuje bol? Osuđuje li kreativan rad na vječno nošenje ‘struggling artist’ etikete ili je moguće izdići se iznad toga, a i dalje (p)ostati umjetnikom?
Slična su pitanja nekoć mučila i jednog od najintrigantnijih redatelja u povijesti kinematografije – Davida Lyncha. Ni velikani, dakle, nisu pošteđeni crva sumnje koji im s vremena na vrijeme ruje po skrivenim kutcima uma. U trenu u kojemu javnost iskuje pridjev iz vašega imena, s velikom sigurnošću možete reći da ste ostavili neizbrisiv trag, a svaki put kada štogod odaberemo opisati kao ‘linčevsko‘, Lynchev značaj iznova postaje vidljiv. Pa ipak, ni njegov rad nije uvijek bio med i mlijeko – od nedostatnih financija preko kreativnog razilaženja sa suradnicima sve do loših kritika i suicidalnih tendencija koje su uslijedile. Očekivano, moglo bi se reći, jer podsjetimo li se na sadržaj i izvedbu njegovih filmova te što uopće ‘linčevsko’ predstavlja, mogli bismo brzopleto zaključiti kako takvo što ne može izaći iz spokojnog uma.
Moć transcendentalne meditacije
Međutim, jedan pogled na neki od njegovih mnogobrojnih intervjua donosi posve drugačiju sliku. Susrećemo čovjeka, nasmiješenog i zadovoljnog koji odiše pozitivnom energijom i mirom. Je li to uistinu osoba koja se dosjetila scene zalogajnice u „Mulholland Drive“ ili pak grotesknog prikaza djeteta u „Eraserhead“?? Kako je to moguće? Moguće je, tvrdio je Lynch, uz pomoć transcendentalne meditacije. U svijet meditacije uvela ga je sestra, a nakon što se vlastitim očima uvjerio u pozitivne promjene u njezinom inače burnom karakteru, odlučio je i sam dati priliku toj praksi. Za Rolling Stone je svojedobno izjavio kako bi se zasigurno pozdravio s ovozemaljskim životom nakon izlaska filma „Dune“ da nije bilo transcendentalne meditacije, jer kritike su, naime, bile nemilosrdne.
Magija se krije ispod površine
Lynch je transcendentalnu meditaciju opisivao kao jednostavno, a istovremeno krajnje transformativno iskustvo. Tvrdio je, kao što uostalom i neuroznanost tvrdi, da većina nas koristi tek 5-10 % vlastitog umnog potencijala, zadržavajući se pri tome na svjesnoj razini. A magija je, navodno, ispod površine. Meditacija u tom slučaju nije ništa više od alata koji smo slobodni upotrijebiti odlučimo li zaroniti u dubinu. .
Dubina je, baš poput njegovih filmova, nerijetko uznemirujuća, mračna i nejasna, no to ne znači da za nju ne postoji mjesto; ono joj je naprosto negdje drugdje
Prakticirajući transcendentalnu meditaciju, Lynch je pronašao način kako eliminirati mračne oblake depresije i nemira iz osobnog života te ih istovremeno iskoristiti u vlastitom radu. „Ako ste gledali film i početak filma je bio miran, sredina je bila mirna, kraj je bio miran – kakva je onda to priča? Potrebni su vam kontrast i sukob da biste je ispričali. Priče moraju imati i tamu i svjetlost, previranja, nelagodu, sve te stvari. Ali to ne znači da redatelj mora patiti kako bi prikazao patnju. Djelo je ono što treba nositi patnju, ne onaj koji ga stvara.“, isticao je. Osim toga, smatrao je kako pronicanje u podsvjesni dio uma donosi rješenje za omraženu kreativnu blokadu.
U djelu „Catching the Big Fish: Meditation, Consciousness and Creativity“ opisao je vlastiti kreativni proces te nezaobilaznu ulogu meditacije u tome – „Ideje su kao ribe. Želite li uloviti ribicu, možete ostati u plićaku. No ako želite uloviti veliku ribu, morate ići dublje.“
Možda ste, poput mene, skeptik kada je u pitanju meditacija. Pokušala sam, nije išlo. Svo ono mirno sjedenje, koncentriranje na dah, svjesno obraćanje pažnje na senzacije koje preplavljuju tijelo i um na mene je imalo kontraefekt. No možda sam naprosto kucala na kriva vrata. Transcendentalna meditacija razlikuje se od ostalih upravo po tome što ne traži angažman svjesnog uma. Umjesto ranije opisanog (za mene neizvedivog) procesa, u transcendentalno meditativno stanje ulazi se ponavljanjem izabrane mantre sve do trenutka u kojemu podsvijest preuzima kormilo, a vi se potpuno spontano prepuštate struji vaše podsvijesti te gotovo bez ikakva truda otkrivate što se ondje krije.
Nepresušno vrelo novih ideja? Moguće. No što ako otkrijem kako je zaron predubok, a moj dah prekratak? Zasigurno nisam prva koja se to zapitala, s obzirom da me je Lynch pretekao s odgovorom: „Dubina je dijelom tamna. Možete ući u nju i odjednom počinjete vidjeti sve ono čega se bojite. Ali ne pokušavajte se boriti protiv tame. Ne brinite zbog mraka koji je u vama. Upalite svjetlo i on nestaje. Pojačajte to svjetlo čiste svijesti koje svaku negativnost transformira u nešto vrijedno. Ne biste znali da je vrijedno kada ne bi bilo tame iz koje je izniklo.“
Naslovni vizual: Canva
