Što je to u turskim sapunicama da milijune gledatelja doslovce prikuju uz male ekrane, mnogi su pokušali saznati. Bradley Cooper je zbog mamine očaranosti pogledao nekoliko serija ne bi li i sam pokleknuo pred morem emocija. Martina Validžić je od fascinacije serijama napravila super putopis, a usput je pokušala saznati je li istina da turski muškarci toliko duboko, strastveno i opsesivno vole. A mnogi ekonomisti su zaključili da su turske serije bile puno više od same zabave uz male ekrane, jer su utrle put soft ekonomiji. Čitaj – serije su bile neka vrsta emotivne udice prije nego što su u brojne zemlje došle zrakoplovne i turističke kampanje koje su nudile povoljne letove za Istanbul. Pa kada smo već pogledali sve velike ljubavne, povijesne i obiteljske drame – od Sulejmana Veličanstvenog do Crne ljubavi – bilo je samo pitanje vremena kada će na male ekrane stići i koja ekranizacija Orhana Pamuka, najvažnijeg suvremenog turskog autora koji je napisao dvadesetak knjiga, a 2006. dobio i Nobelovu nagradu za književnost.
Knjiga i muzej
A morate priznati – koja bi knjiga bila bolji kandidat od romana Muzej nevinosti iz 2008., koji je svega četiri godine kasnije dobio i istoimeni muzej. Svi elementi su tu – opsesivna ljubav, nostalgija za Istanbulom sedamdesetih i emocije koje će odnijeti sve one koji se ne drže čvrsto za obale Bospora. Uostalom, Orhan Pamuk, koji je u mladosti želio biti slikar pa arhitekt, godinama se izjašnjavao kao pisac koji slika riječima i oduvijek govorio da su te dvije stvari ionako uvijek paralelno postojale u njegovoj glavi – knjiga i muzej. Jer ako glavni junak romana, sredovječni Kemal, postaje toliko opsjednut 18-godišnjom Füsun, i to na onaj opsesivni način da skuplja sve njezine predmete – od ukosnica, čašica za rakiju, četkica za zube, uvojaka kose do opušaka umrljanih ružem – zašto toj idolatriji ne sagraditi i pravi oltar u tri dimenzije? Ionako su mu oduvijek predbacivali da je knjiga malo predugačka pa se mjestimice stječe dojam da je pisao ljubavni katalog, šalio se pisac.
Orhan Pamuk tuži Hollywood
Stoga je najlogičniji treći korak bila serija pa kada je 2018. Pamuku stigla jedna atraktivna holivudska ponuda, on je brže-bolje pristao. No tek kada je u ruke dobio scenarij, pisac je postao svjestan da je potpisao ugovor s vragom. „Bio sam šokiran kada sam pročitao da su si scenaristi dali toliko slobode i napisali da je Füsun trudna s Kemalom. Tjednima sam imao noćne more, pitajući se hoće li to i dalje biti moj roman ili će čitatelji, kada budu gledali seriju, misliti da sam izdao roman zbog holivudskog novca“, izjavio je autor za New York Times. Dvije godine, prepune visokih odvjetničkih troškova, kasnije Orhan je ipak uspio raskinuti ugovor, a slučaj je u čak ušao u povijest pod imenom „Orhan Pamuk tuži Hollywood“.
U Sibir ako se ne držite scenarija
No kada ga je sedam godina kasnije kontaktirala turska producentska kuća Ay Yapım, koja bi seriju realizirala za Netflix, Orhan je bio puno pametniji. „Zaboravite na avans, a kamoli da išta potpišem prije nego dobijem scenarij“, rekao je ekipi koja se, bogami, načekala da autor sve provjeri i odobri. A to je značilo da sa snimanjem nisu mogli početi sve dok Orhan ne bi potpisao svaku stranicu rukopisa. Više od godinu dana Orhan je radio sa scenaristom Ertanom Kurtulanom. „A tek kada sam bio siguran da će producenti, ukoliko se ne budu držali svake stranice scenarija završiti u Sibiru ili biti obješeni, mogao sam se smiriti“, našalio se Pamuk.
Muški pogled na potlačene žene
A kad je već bilo toliko vremena, odlučili su malo i ‘poboljšati’ originalni scenarij. „Serija je ispravila ono zbog čega su turske feministkinje s pravom kritizirale knjigu“, izjavio je Orhan Pamuk, svjestan da je, prema vlastitim riječima, nažalost, muškarac s Bliskog istoka, a oni često loše postupaju prema ženama. Stoga je u seriji Füsun mnogo življa kao lik i to zahvaljujući režiji Zeynep Günay.
Samo trećina posjetitelja muzeja pročitala je knjigu. Ekranizacija im nije potrebna, ali razveselilo me je kada mi se Netflix obratio. Naravno da svaki romanopisac želi da se njegov ili njezin roman pretvori u film. U većini slučajeva motiv je ili novac ili popularnost, a ja nosim te poroke, izjavio je Orhan Pamuk.
Turska melankolija zvana hüzün
Četiri godine kasnije Orhan Pamuk je konačno odobrio scenarij za svih devet epizoda, a rezultat ekranizacije možemo gledati na Netflixu. Serija započinje s ostarjelim Kemalom koji moli Orhana Pamuka da napiše katalog za njegov osobni muzej, spomenik izgubljenoj ljubavi, a nakon toga priča se vraća u Istanbul 1975., kada sredovječni muškarac gubi glavu za fatalnom djevojkom.
Naravno da Orhan Pamuk u seriji igra samoga sebe. Iako su mnogi oduševljeni serijom, koja je svakako podigla ljestvicu turske produkcije, a pritom zadržala veliku emotivnost i ono zbog čega su turske priče atraktivne – hüzün (nešto između sevdaha i fada) – ostaje činjenica da opsesivna ljubav s brojnim unutarnjim previranjima ipak bolje funkcionira u intimnom svijetu knjige nego na ekranu ili u muzeju.
Briga da neću biti priznat na Zapadu pratila me je prije međunarodnog proboja. Imao sam onaj osjećaj – kada Proust piše o ljubavi, to je univerzalno, a kada ja pišem o ljubavi, kažu da pišem o turskoj ljubavi. To mi je djelovalo ograničavajuće.
‘Nikada ljubav nisam doživljavao kao slatku i lijepu’
Jer ono što na ekranu djeluje nekako opsesivno i grubo, u knjizi funkcionira toplije i slojevitije, posebice kada je riječ o ludoj zaljubljenosti.
Shvaćanje ljubavi kao opsesije klasičan je pogled. On podrazumijeva da ne postoji čista, blažena sreća u ljubavi. Ja ljubav ne stavljam na pijedestal. Nikada je nisam doživljavao kao isključivo slatku i lijepu. U romanu je opisujem kao neku vrstu prometne nesreće koja može zadesiti svakoga. A kada povežete ljubav s opsesijom, brzo dolazite do klišeja ludog kolekcionara. Moj roman tvrdi: kolekcionari su ljudi slomljenog srca, a serija naglašava da je sakupljanje frojdovski pokušaj prevladavanja traume, izjavio je Orhan Pamuk
Tko zna, možda će se na kraju pokazati da su, uz dužno poštovanje TV pričama i vitrinama, za tako delikatne stvari jedine prave vitrine one duboko skrivene u našim srcima. Jer neke se ljubavi mogu izložiti, ali samo one skrivene ostaju posebno žive.
Naslovni vizual: Canva, press
