„Zašto gledaš taj blesavi show?“ pita me frendica koja ima alergijsku reakciju na tip humora Grahama Nortona. „Pa svi su pijani, egzaltirani i pričaju proste viceve.“ Hm, vjerojatno moja iskrena i stroga kritičarka ima pravo, ali što kada obožavam Nortonov humor, a to je ujedno jedna od rijetkih emisija u kojoj nije sve ispolirano i ubi Boga dosadno. Uostalom, gdje možete vidjeti onaj pogled Cilliana Murphyja koji sjedi pored Taylor Swift i mrtav hladan odgovara na pitanje zašto je novi film smješten u doba prije interneta – Zato što je glazba tada bila puno uzbudljivija.
A dok Taylor Swift kao ushićena djevojčica prepričava kako ju je zaručnik zaprosio i koji cirkus od showa izveo da bi zaruke bile uzbudljive i viralne, Murphy ju promatra s izrazom iz kojeg isijava pristojnost, dosada i čuđenje. Drugim riječima, teško je danas naići na trenutak u kojem se može nazrijeti da je današnja kultura, u kojoj je Taylor Swift, uz dužno poštovanje talentu i trudu – najveća pop zvijezda današnjice, na neki način užasno dosadna i nazadna.
Možda još jedino u knjizi “Blank Space” W. Davida Marxa, koji se brutalno obrušio na suvremenu kulturu, tvrdeći da je vrijeme kada su umjetnici i kreatori sadržaja stvarali uzbudljive, inovativne i smjele formate prošlo svršeno vrijeme. Jer ono što je nekada bila avangarda, smjelo kršenje pravila i svi ti pravci kojima nije bilo broja – od apstraktne umjetnosti, kubizma, nadrealizma, ekspresionizma, danas stoji praznina.
Glavni krivac? Novac, naravno. Kako lijepo piše The Economist, za pop zvijezde “prodavanje duše” više ne postoji jer duša više nije valuta. Jedina valuta je reach. Žanrovi su stisnuti u jednu “glatku tržišno ispoliranu pop smjesu”. Slava više nije nagrada za talent nego za komercijalnu spretnost – dovoljno je pogledati genealogiju Paris Hilton i svih njezinih nasljednica. Kultura je postala borba za pažnju na razini najmanjeg zajedničkog nazivnika. Tko nudi najglasniji, najbrži, najlakše probavljiv sadržaj – pobjeđuje.
Tko su sukrivci? Ideologije, algoritmi, kritičari i mi sami.
U nekim krugovima preferirati Rolling Stonese pred Mariah Carey zvuči kao iskazivanje lojalnosti bijelim hetero muškarcima iz prošlog stoljeća. Kritičari čuvaju kanon kao psi čuvari. Algoritmi nas maze beskrajnim rebootovima, kičastim videima, superhero franšizama i retro trendovima koji kao da se stalno dižu iz vlastitog pepela – ali nikada kao nešto novo. Sve je to, kaže Marx, znak kulturnog kukavičluka: beskrajno recikliranje istrošenih ideja, uz neugodan osjećaj da starija djela zvuče vrjednije od suvremenih. Jer kada pitate nekoga tko je novi Picasso? Je li moguće da je Kanye West jedini odgovor koji vam pada na pamet?
Dajte nam crveni naslonjač Grahama Nortona
Što se umjetne inteligencije tiče, Marx je zajedljivo smiren. Budući da ionako većina ljudske umjetnosti propadne, pita se, čemu briga oko AI verzije istog problema? Drugim riječima: ako je kultura već postala copy-paste, zašto bi kopija kopije bila problem? No tko zna, možda nam se u ovoj digitalnoj bujici lošeg sadržaja dogodi ono o čemu priča film “Yesterday” iz 2019. godine, da kolektivno zaboravimo tko su bili Beatlesi pa da opet imamo onaj opojni osjećaj da smo čuli, vidjeli i osjetili nešto prvi put – tako novo, tako snažno i posve drugačije. Ili da poput Grahama Nortona počnemo sve one koji nam nude mlake priče bez obrata, uzbuđenja, inovacija, stoytellinga i šoka naprosto rušiti na crvenom naslonjaču?
