Između strasti i samouništenja

‘ORKANSKI VISOVI’: Možete mrziti ili voljeti ovu mračnu romansu, ali jednu stvar joj morate priznati

Aleksandra Orlić
31.05.2026.

Jako je lako mrziti ovaj film – od navodnika na plakatu filma koji su nam namigivali prije nego što smo stigli u kino, preko onog da je film podbacio kao šalabahter za one koji nisu čitali prvi i jedini roman Emily Brontë, objavljen 1847. godine pod muškim pseudonimom Ellis Bell, do toga da sve što gledamo izgleda kao još jedan kostimirani set koji bi se svidio Taylor Swift. No ako izdržite do kraja ove duge i turbulentne sage i ne poskliznete se na sve mokre stvari – od kokošjih jaja, krvi, sline puževa i grozne kiše koja neprestano pada – možda otkrijete nešto što smo u međuvremenu prigušili. Mračnu ljubav sa svim onim nuspojavama i animalnu žudnju. Ili kako se to danas moderno zove – limerenciju.

Glazbenik Jacob Alon sjedi kod Grahama Nortona na kauču i predstavlja svoj album naslovljen In Limerence. No prije toga voditelj ga pita da u ime nacije objasni što znači taj pojam. Mladi pjevač kaže da ni sam nije znao, no kada mu je iskočio u algoritmu, shvatio je da označava ogromnu želju, neku vrstu opsesivne privlačnosti. Amanda Seyfried diže obrve i komentira: „Nikad čula, ali shvaćam što znači.“

Tko zna, možda ni sama Emily Brontë, koja je umrla prerano – u 30. godini od tuberkuloze i nikada nije doživjela činjenicu da je njezin prvi i jedini roman postao slavan – nije znala imenovati to stanje, no njezin romantičarski duh osjećao je tu animalnu snagu u prsima koja te guši, prkosi svim pisanim i nepisanim pravilima, a ponajviše dogovorenim brakovima iz interesa, ali i ono da zbog nje možeš zaboraviti sebe.

Najčudnija ljubavna priča svih vremena

Mračna ljubavna priča za koju je W. Somerset Maugham jednom prilikom rekao da je najčudnija ljubavna priča svih vremena doživjela je brojne ekranizacije – od Luisa Buñuela preko Williama Wylera i Andree Arnold. Kada je izašla bila je too much za viktorijansku Englesku, ali i za nas danas, koji se bojimo emocija kao vraga. No nitko nije podigao toliko prašine kao britanska redateljica Emerald Fennell koja je hitom iz 2024. Saltburn već pokazala da ovo neće biti još jedna u nizu kostimiranih, romantičnih ekranizacija. Uostalom, što smo očekivali?

Romea i Juliju? Još jednu tragediju koja je loše završila jer netko od posluge nije dobro shvatio upute ili se dogodio šum u komunikaciji? Romantičnu komediju na tragu Materijalista, gdje likovi kao na YouTube tutorialu za paušaliste objašnjavaju što su klase i financijski razredi te kako radi ljubavna matematika?

Likovi koji idu do samog kraja

Drskošću Olivera Frljića i Branka Brezovca, autorica je iz romana izbacila sve što joj se učinilo kao višak i koncentrirala se na ono mučno stanje između ljubavi i mržnje koje je često bilo tema erotskih trilera. Ili kako kaže toksičan par iz filma Gorki, gorki mjesec Romana Polanskog kada usred povraćanja na palubi broda sretne dosadane Britanace koji ih pitaju kamo idu, a ovi znakovito odgovore: „Mi idemo do kraja.“

Mračna romantika

Nema u ovom filmu sigurnosne riječi. To je jasno već od prve scene koja šokira okrutnošću, kada otac koji ima problema s alkoholom i kockom dovodi u kuću siroče i kaže maloj Catherine da ga može tretirati kao ljubimca i nazvati kako želi. Iako se njihova ljubav u početku čini kao bratska, s vremenom poprima i neke strastvenije oblike, a stvar se zakomplicira kada se Cathy uda za užasno bogatog susjeda Lindona, a nakon pet godina upusti u zabranjenu i strastvenu vezu s Heathcliffom. I to baš u vrijeme rane trudnoće.

Iako osvetoljubivi i divlji Heathcliff na prvu podsjeća na bad boya i byronovskog junaka, on je prije svega ženska fantazija. Neodoljiv kao fantazija, nemoguć u stvarnosti. A cijelo vrijeme nam prodaje istu ideju kao knjiga “Pedeset nijansi sive” – da je možda moguće od sadista dobiti romantičara.

Kao u nekoj žestokoj S&M igrici Cathy i Heathcliff prelaze granice, mijenjaju mišljenje, ranjavaju jedno drugo, šokiraju spoznajom koliko su daleko zbog te nerazumne ljubavi spremni otići i kako je kratka granica između normalnog i ludog.. Ako ništa drugo, izgleda da film, ma koliko mu mana poželjeli naći i koliko god mjestimice bio iritantan, ipak sjajno prenosi onu ideju da negdje duboko u nama postoji nešto sirovo i snažno, a što možemo teško kontrolirati. Ili kako je pisala Emily – da postoji netko tko je dio tebe, ali i ‘postojanje izvan tvog postojanja’.

Je li se redateljica možda na neki perfidan način poigrala našim umom koji cijelo vrijeme osjeća odbojnost prema junacima, da bi na kraju dijametralno promijenili mišljenje? Odgovor nemamo, ali slutimo da je kino na kojem je inzistirala redateljica te upravo iz tog razloga odbila nemoralno dobru ponudu Netflixa, danas možda jedno od zadnjih mjesto gdje smo spremni osjetiti, ono što se zove oluja intenzivnih emocija. Pa makar zbog onog kičasto plamtećeg neba zaplakala i sama Scarlett O’Hara iz čiste ljubomore.

Pročitaj više

SEKSI DRAMA

Kada sam saznala da Matt Smith ili, kako ga od milja zovem, Matt Smut, moj omiljeni lik iz serijala „Game of Thrones/House of the Dragon“, posuđuje glas privatnom istražitelju Jamesu Pierceu u audio-seriji The Wolf, koja kombinira elemente murder mystery žanra i erotike, nisam mogla odoljeti da ne poslušam ovu seksi dramu. Uostalom, nije li bilo vrijeme da napokon dobijemo vlastitu nišu? Onu koja pornografiju mijenja erotikom i razumije da žene ne padaju na vulgaris sliku, već na elokventnu priču?

Tko zna, možda je od svoje neurotične osobnosti mogla napraviti neku duhovitu TV seriju, no američka novinarka Olga Khazan upustila se u veliki eksperiment i odlučila promijeniti osobnost. Ma je li moguće da je ono što mislimo da je naše „pravo ja“ ponekad tek navika, dok je istinsko ja daleko fluidnije i spremno na transformaciju nego što bismo vjerovali? Rezultati ovog zanimljivog osobnog putovanja pretočeni su u knjigu ‘Me, But Better’.

Dok Tom Cruise opet izvodi vratolomije po multipleksima, Carrie i cure muku muče s modernim vezama, pa čak i s onim pitanjem kako do seksa u najuzbudljivijem gradu na svijetu, milenijalci gnjave ChatGPT pitanjima o mentalnom zdravlju, a TikTokeri opsjednuto rade od svojih lica digitalne avatare, čudimo se da se nitko nije dosjetio prepisati ciklus filmova Michelangela Antonionija kao terapiju.

Postoji li mir i opuštenost u digitalnoj sferi? I ne, pritom ne mislimo na beskonačno scrollanje društvenim mrežama prije spavanja… zvuči kao oksimoron, no umjetnica Krista Kim smatra da digitalno može imati smirujuće djelovanje poput zen vrta, što ilustrira i u svojim radovima

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.