SEKSI DRAMA

AUDIO-EROTIKA ZA ŽENE: Kako sam opsesiju Mattom Smithom uspjela prodati urednici kao istraživačko novinarstvo

Lea Tomac
02.08.2026.

Kada sam saznala da Matt Smith ili, kako ga od milja zovem, Matt Smut, moj omiljeni lik iz serijala „Game of Thrones/House of the Dragon“, posuđuje glas privatnom istražitelju Jamesu Pierceu u audio-seriji The Wolf, koja kombinira elemente murder mystery žanra i erotike, nisam mogla odoljeti da ne poslušam ovu seksi dramu. Uostalom, nije li bilo vrijeme da napokon dobijemo vlastitu nišu? Onu koja pornografiju mijenja erotikom i razumije da žene ne padaju na vulgaris sliku, već na elokventnu priču?

Kao vjerna obožavateljica Game of Thrones/House of the Dragon serijala, moje nedjeljne večeri rezervirane su za čeznutljivo promatranje omiljenog mi antijunaka Daemona Targaryena. Glumca koji ga je utjelovio, Matta Smitha, mutno pamtim kao jedanaestog Dr. Whoa, ali lagala bih kad bih rekla da mi je ozbiljnije zapeo za oko. No nakon što su ga za potrebe HOTD snimanja okitili platinasto-plavom perikom i začinili otrovnom dozom cinizma, postalo je nemoguće skrenuti pogled. Iako je fizički sušta suprotnost muškarcima za kojima se inače okrećem, Smithov Daemon očito je taknuo u moju slabost na moralno sive likove, a kada sam otkrila da je isti taj Matt Smith potpisao ugovor s Quinnom, platformom za audio-erotiku namijenjenu ženama, što sam drugo mogla nego poslušati što nudi? U istraživačke svrhe, naravno.

Zašto je „pornić za žene“ i dalje skandalozan?

Matt Smith ili, kako ga od milja zovem, Matt Smut posuđuje glas privatnom istražitelju Jamesu Piercu u audio-seriji The Wolf koja kombinira elemente murder mistery žanra i erotike. I znam, netko je čitajući ovo već uspio posprdno promrmljati da je sigurno riječ o „porniću za žene“, no takav zaključak više govori o nelagodi koju iz nekog razloga još uvijek osjećamo čim se u razgovor uplete ženska seksualnost. Muškarci desetljećima gledaju filmiće koji započinju scenom vodoinstalatera koji dolazi „provjeriti instalacije“ i nitko ne okreće očima. Zašto je „pornić za žene“ i dalje skandalozan? Nije li bilo vrijeme da napokon dobijemo vlastitu nišu? Onu koja pornografiju mijenja erotikom i razumije da žene ne padaju na vulgaris sliku već na elokventnu priču?

Ta naizgled sitna, ali prilično bitna razlika ujedno je i objašnjenje zašto (erotske) audio platforme doživljavaju procvat baš sada, u vremenu u kojem smo postali zasićeni svakom vrstom vizualnog sadržaja. Manje su zainteresirane za anatomiju, više za napetost, iščekivanje i kemiju među likovima. Drugim riječima, netko je napokon shvatio da glavni seksualni organ nije u gaćama već u glavi.

Ženske fantazije

Taj netko je Caroline Spiegel, osnivačica platforme Quinn kojoj je, kako sama navodi, dojadilo biti bombardirana eksplicitnim sadržajem orijentiranim isključivo na muške fantazije u kojima su žene najčešće tek popratni rekvizit bez glasa i osobnosti. Iako platforma, iz očitih razloga, ne otkriva točan broj korisnika, poznato je da ostvaruje više od pet milijuna pregleda mjesečno što upućuje na zaključak da je Spiegel uspješno detektirala više od tržišne niše – detektirala je način formiranja ženske želje.

Kako je ‘skip-intro’ postao važan

Pornografija, koja oduvijek više tetoši muškarce negoli žene, desetljećima je određivala „pravila“ seksualnog sadržaja. Brzo, eksplicitno, po mogućnosti bez razgovora te s jednim jedinim ciljem. Je li čudno što se žene u tome baš i nisu pronašle? Erotika, s druge strane, posebice ona koja u potpunosti izostavlja sliku i mijenja je glasom, igra posve drugačiju igru. Nju zanima što se događa prije no što se itko skine. Hoće li se uopće skinuti? Neizvjesnost, napetost, flert, skriveni pogledi, britki dijalozi… Ukratko, sve ono što bi prosječan porno uradak ubacio u „skip intro“.

Dajmo mašti slobodu da razvije scenarij

Erotika zahtijeva sudjelovanje, maštu, osobni angažman i poistovjećivanje s likovima te vjerojatno zato ženama nemjerljivo bolje leži. Šokantno, znam, tko bi rekao da je seksualna napetost izraženija jednom kada se možda prepoznamo u priči… Ne tvrdim, naravno, da ne postoje žene koje uživaju u porno sadržaju i muškarci koji se okreću audio-erotici, no desetljeća psiholoških istraživanja uporno oslikavaju isti obrazac – muškarci u prosjeku češće reagiraju na izravne vizualne podražaje, dok je za žensko seksualno uzbuđenje znatno važniji kontekst i dinamika odnosa. Prosjeci, naravno, nisu pravila, ali dovoljno su dosljedni da bismo mogli zaključiti kako je ženskoj mašti dovoljan narator ugodna glasa, a ostatak će uspješno izgraditi sama.

Jednom kada slika ispadne iz priče, um je prepušten sam sebi, slobodan dopuniti praznine onako kako mu najbolje odgovara. Glas tada postaje važniji od tijela, intonacija zamjenjuje (jeftini) kadar, a radnja koja se odvija posve je vaša. Baš kao što književna djela nude bezbroj interpretacija ovisno o onima koji ih čitaju, audio djela rade identičnu stvar uz pomoć glasa. Naravno, činjenica da je upravo glas Matta Smitha onaj koji vam šapuće u uho nimalo ne odmaže…

Za one koje ipak zanima i dramaturgija priče

Ono što me je slušajući The Wolf najviše iznenadilo nije ni količina erotike ni način na koji je izvedena već to što sam u konačnici ostala zbog same priče. Onaj muder mistery dio radnje dovoljno je zanimljiv da će vas zaista zanimati rasplet, a kemija između likova gradi se polako, gotovo staromodno. Kada napokon dođe do intimnijih scena, one djeluju kao posve logičan korak odnosa, a ne poput jedine, obvezne točke scenarija. Ipak, neću lagati, nitko ne odabire kliknuti na audio-erotski sadržaj nošen glasom Matta Smitha zato što ga interesira krimi istraga… Ako ste, poput mene, zaljubljeni u njegov HOTD lik, tada vrlo dobro znate da Matt posjeduje specifičnu sposobnost izgovaranja najobičnije rečenice kao da vas istovremeno zavodi i vrijeđa.

U The Wolfu je možda lišen Daemonove perike, zmaja i patološki disfunkcionalne obitelji, ali glas ostaje isti – pomalo podrugljiv i apsolutno neodoljiv. Cijelo iskustvo natjeralo me da preispitam jesmo li smo se razmazili (a lako moguće i unazadili) vizualnim sadržajem. Toliko smo navikli da nam je apsolutno sve servirano u 4K rezoluciji da smo zaboravili koliko je mašta moćan alat. Slušajući ga kako posh britanskim naglaskom izgovara rečenice koje mašti dopuštaju da napokon radi ono za što je stvorena, na način o kojem ranije spomenuti vodoinstalater može samo sanjati, jedino što mogu dodati jest da novinarsko istraživanje nikada nije zvučalo bolje…

Pročitaj više

Tko zna, možda je od svoje neurotične osobnosti mogla napraviti neku duhovitu TV seriju, no američka novinarka Olga Khazan upustila se u veliki eksperiment i odlučila promijeniti osobnost. Ma je li moguće da je ono što mislimo da je naše „pravo ja“ ponekad tek navika, dok je istinsko ja daleko fluidnije i spremno na transformaciju nego što bismo vjerovali? Rezultati ovog zanimljivog osobnog putovanja pretočeni su u knjigu ‘Me, But Better’.

Dok Tom Cruise opet izvodi vratolomije po multipleksima, Carrie i cure muku muče s modernim vezama, pa čak i s onim pitanjem kako do seksa u najuzbudljivijem gradu na svijetu, milenijalci gnjave ChatGPT pitanjima o mentalnom zdravlju, a TikTokeri opsjednuto rade od svojih lica digitalne avatare, čudimo se da se nitko nije dosjetio prepisati ciklus filmova Michelangela Antonionija kao terapiju.

Postoji li mir i opuštenost u digitalnoj sferi? I ne, pritom ne mislimo na beskonačno scrollanje društvenim mrežama prije spavanja… zvuči kao oksimoron, no umjetnica Krista Kim smatra da digitalno može imati smirujuće djelovanje poput zen vrta, što ilustrira i u svojim radovima

Zašto bi knjigu „Kako ne raditi ništa“ američke autorice i umjetnice Jenny Odell trebao besplatno dobiti svaki poduzetnik koji otvara obrt, vozač Ubera, YouTube zvijezda u usponu, profesori koji predaju na više fakulteta, slobodnjaci koji su upali u financijske probleme te svi koji se bave osobnim brendiranjem ili naprosto previše vremena provode na društvenim mrežama

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.