Otkako je Cate Blanchett u filmu “Tár” prikovala gledatelje za stolce ulogom snažne dirigentice koja lagano gubi dodir sa stvarnošću i doživljava moralni pad, a Daniel Day-Lewis kao ekscentričan modni dizajner koji ima vrlo bizaran odnos prema svom modelu u “Fantomskom krojaču”, svijet filma kao da je počeo multiplicirati filmove koji se bave plesom između stvarnosti, privida i ludila. A jedan od onih od kojih smo toliko očekivali jest Mother Mary s Anne Hathaway u glavnoj ulozi. A kako i ne bismo kada je film nudio sve ono što od današnjeg filma očekujemo.
Dovoljno bizarnu radnju i poigravanje s očekivanjima. Dođeš u kino, uzmeš kokice i u nekom se trenutku pitaš koji to žanr gledaš i jesi li nešto krivo shvatio. Valjda danas to tako treba biti jer, ako ne držiš gledatelja u stalnoj napetosti, pažnja odluta. Kostimi su toliko briljantni – kao da je netko dao AI programu uputu da uzme sve što znamo od samih ikona, od Madonne i Lady Gage do Taylor Swift. A radnja je toliko suptilna i uronjena u emocije da se na kraju postavlja pitanje – osjećamo li mi sami dovoljno ili smo, kako bi rekao Quentin Tarantino, bešćutni gadovi. Naravno, jesmo li spomenuli fluidnu queer vezu između velike modne zvijezde koja doživljava životnu i modnu krizu i njezine dizajnerice i bivše cure?
Toksičan tango
Bez brige, nećemo prepričavati radnju, no reći ćemo da film istražuje vrlo komplicirane prijateljske veze i ono što bi se moglo nazvati toksičnim plesom između divljenja i prijezira, a još više kakva je veza između naših krhkih identiteta i sve te svjetlucave odjeće koju izvođači danas nose ne bi li zadržali pažnju gledatelja i slušatelja.
Na kraju svega ostaje dojam – sjajno odglumljen film s fantastičnim vizualima i još boljom glazbom koju potpisuju Charli XCX i FKA Twigs, ali kao da je režiran za Instagram. Ili Eurosong. Usporedba nije bez razloga, jer i ovaj film, baš kao i Eurosong, svoj glavni vibe pronalazi u velu misticizma, misterije te, naravno, istjerivanja vraga. Da, Anne Hathaway impresivna je u akrobatskoj koreografiji i suludim kretanjima po drvenom podu koji izgleda kao da su ga opsjeli demoni. Šteta samo što se s pjesmom koja svira u pozadini, “Spooky Action”, nisu na vrijeme prijavili za Eurosong. Ako ništa drugo, barem smo dočekali da negdje vidimo vraga kada nam je ostao uskraćen u modnoj priči “Vrag nosi Pradu”.




