Kada je nedavno književna nobelovka Olga Tokarczuk na panel raspravi u Poljskoj priznala da je impresionirana time kako joj AI proširuje horizonte i produbljuje kreativno razmišljanje, podigla se takva graja da je književnica morala dodati i fusnote u svoju izjavu te pojasniti da je mislila da koristi AI, jasno, samo kao istraživački alat, jer nijedan njezin tekst nije napisan uz pomoć umjetne inteligencije.
Nije to laka stvar, nositi na sebi breme genija, a onda još riskirati izjavom da ti je netko pomogao. Možda se zato američki redatelj Christopher Nolan oboružao svim mogućim preventivama te u svakom intervjuu doda da ne samo da ne koristi pametni telefon, nego nema ni mejl. A u slučaju da ga silno želite kontaktirati online putem, računajte na to da će mu netko nositi isprintane mejlove.
Iako su oba slučaja samo krajnje udaljeni polovi između analognog svijeta i vrle budućnosti u kojoj će svijet bez AI biti teško zamisliv, ovdje se sada otvara važno pitanje. Zašto je u svim granama ljudskog rada pomoć AI alata zamisliva – od toga da robotaksijima prepuštamo vožnje cestama i zrakom do toga da im dopuštamo da nam ulaze u tijela i vrše najopasnije operacije – ali čim dirne u kreativu, jao si ga nama!
Ahilova peta i pitanje genija
Iako je svima jasno da AI nikada neće moći stvarati kreativne ideje kao čovjek, izgleda da je ovaj fenomen korištenja umjetne inteligencije u kreativnim industrijama baš dotaknuo osjetljivo ego tkivo i pitanje genija. Problem o kojem je davnih dana pričala i američka spisateljica Elizabeth Gilbert u svom inspirativnom TED govoru naslovljenom Your elusive creative genius, u kojem iznosi tezu da je zapadno društvo previše opterećeno idejom genija. Jer ako nije sve došlo iznutra, iz našeg mozga, iz naše unutarnje borbe s demonima – uzalud vam trud svirači.
Gdje stanuje talent?
Naime, spisateljica je i sama priznala da se nakon svjetskog uspjeha s knjigom Jedi, moli, voli, zatekla u egzistencijalnoj krizi i onim pitanjima – što ako više nikada neće napisati nešto tako dobro. A onda je utjehu pronašla u prošlim vremenima drevne Grčke i Rima – doba koje je voljelo zasluge za umjetnički uspjeh prepisivati i višim silama zvanim genijima, ali i u razgovorima s umjetnicima kao što su Tom Waits i Ruth Stone, koji su joj priznali da ponekad najbolje stvari dođu iz vedra neba, dok šeću poljima ili voze aute, a ne uvijek jer sjede pred bijelim ekranom ili listom papira i znaju što žele stvoriti. Pa ako super ideje nekad mogu doći iz vedra neba, zašto ne bi mogle i uz igru i istraživanje tehnologije? Uostalom, u glazbi je sampliranje i kolažiranje već odavno nešto posve normalno. A slavna Nobelovka nije nigdje specificirala na koji način koristi AI .
A koliko su stvari skliske na ovom terenu između toga da sve genijalne ideje dolaze iznutra i onoga da se ponekad nešto kreira uz pomoć tehnologije, nesvjesnog, sublimnog ili dijaloga, bilo s drugim čovjekom ili strojem – najbolje nam je dokazao njemački fotograf Boris Eldagsen, koji je osvojio nagradu za najbolju fotografiju. Umjetnik je namjerno naglasio emocije, zrno i suze u očima, da bi na kraju priznao da je koristio AI, a organizatorima Sony World Photography Award je vratio novčani iznos. Tko zna, možda je trebao tu lovu donirati za sve naše seanse kod psihijatra ili kako uz pomoć AI aplikacije riješiti taj problematičan odnos prema stroju kao jednom od alata. I još više – onu duboku sumnju u samog sebe.
Fotografije: Unsplash+
